piše: Viktorija Banić
Vedar, sunčan i oštar dan. Jedan od onih kada trne svaki milimetar otkrivene kože od hladnoće koja draži život. Upravo u jednom takvom danu ugurao se praznik sjećanja na život…
Gužve, redovi, kolone. Štandovi s cvijećem, svježim, platnenim, pojedinačnim komadima ili megalomanskim aranžmanima čiju veličinu i raskoš određuje platni razred onoga tko će ga ponijeti pod rukom.
Hodam među posljednjim počivalištima po još uvijek zelenoj travi, kojoj tek poneki grabljama pobjegli suhi list, otkriva tajnu kasnog doba godine. Pogled samovoljno luta…
Zaključak se nameće. Baš kao i u životu, različiti smo i nakon odlaska s ovoga svijeta. Jedni u privatnim, gotovo, mauzolejima, zatrpani nevjerojatnom količinom anđela, vaza, stupića i podesta. Malo dalje neki drugi i brojniji pod, reklo bi se standardnim, neupadljivim, decentim pločama, češće posjećivani. Tek mjestimice stidljivo vire oni skromni, jedva obilježeni, koji su davno nekome ipak bili netko…
Među njima lutaju roditelji, djeca i od djece djeca, ponekad nesigurni čak i u točnu lokaciju parcele sa imenom pomalo zaboravljenog pretka. Susret generacija. Onih „ispod“ i onih „gore“. Ovi dani u novije vrijeme postaju jedini kada se obitelji ovako druže, tj. prisjećaju onih koji su morali biti i proći da bi sada bili mi…
Treperi more svijeća, more dolazaka. Raznobojna plastika koja oboji plamen, čineći vatreni tepih sjećanja i grižnje savijesti. Težak je teret osjećaj nedovršenosti i nedorečenosti. Osjećaj neispunjenog obećanja i nedostatka vremena. S druge strane, a obično tako i biva, smrt rijetko najavi svoj dolazak. Čak i tada, predvidljiva ljudska duša nikad zadovoljna, nikad joj dovoljno. Ostaje sjećanje, tek fragmenti vremena, za koje nakon nekog vremena nisi više siguran koliko su stvarni, a koliko oblikovani prepričavanjem, godinama.
Sjećanje… Prihvatljivo sredstvo kojim pokušavaš grčevito sačuvati barem dašak onih koji više nisu tu. Osjetiti im miris, prisjetiti se navika. Teško je prihvatiti kad jednom zauvijek i odu. Pitaš se, zastajkuješ i vrtiš u krug tražeći odgovor na pitanje na koje ga nikada nitko nije našao – zašto? A onda prihvatiš. Jer moraš. Ideš dalje. Sjećaš se, prigodno. Tek vremenom uspiješ uhvatiti smisao svakog odlaska, jer su, ne samo rođenja, nego i odlasci kockice, djelići slike tebe samoga. Slike koju slažeš do kraja svog života. Svaki odlazak potiče na razmišljanje, usmjerava pogled na dalje, na smisao, na cjelinu.
Upravo ta slika, to upotpunjavanje detalja i pronalaženje veza među njima, ono je što ljudima pri kraju života daje smirenost i prihvaćanje neminovnog. Upravo to je ono što zovemo životna mudrost. Ironično je što ti nedostaje tijekom cijeloga života, a kad je sagledaš, života više nema. Upravo kao niti pažnje koju bi posvetio onima oko sebe. Onima koji rastu, stare, oboljavaju i ozdravljuju, a da nemaš vremena shvatiti pravi značaj i rijetkost, pravu vrijednost takvih trenutaka i susreta. Nemaš kad zastati.
Dapače. Obrnuta logika. Posjećuješ i daruješ cvijeće onima kojima ono ne treba, umjesto onome koji vjerno hoda iza tebe. Onome čijeg prisustva i čežnje za tobom, za tvojim vremenom nisi niti svjestan…
Uzmi ga za ruku i zapali svijeće, a onda pođi zajedno proživjeti još jedan dan. Dan koji se nikada neće ponoviti, baš kao niti onaj prije njega ili onaj koji će tek svanuti. Ne čekaj da zauvijek ode od tebe onaj do koga ti je stalo, da bi ga posjetio tek ponekad, sa tužnim cvijećem koje mu tada ionako neće značiti baš ništa.
Ne podrazumijevaj ljubav. Baš ničiju.