Iz naše arhive/ objavljeno 23.11.20116
piše: Vikorija Banić
Na vratima ureda pojavio se stariji bračni par. Kad kažem „stariji“ mislim 70-ak godina.
Muškarac je vrlo vitalan, mršav, uredan i zakopčan. Izuzetno simpatičnog lica i potpuno bijele kose. Premda na uhu ima zakačen slušni aparat, priča ugodno i relativno tiho. Žena je od onih za koje je odmah jasno da ne živi u Hrvatskoj. Hlače, jakna, torba, marama, način kako sve to nosi, sve mi nekako izgleda „njemački“, izgled koji prepoznajem od djetinjstva. Teško je konkretno opisati riječima, a opet tako je prepoznatljivo.
Dolaze zbog navodno nepodmirenog računa i pružaju mi, uredno složene, po godinama razvrstane i spajalicama odijeljene, odreske kao dokaz redovitog podmirivanja računa. Pričaju kako žive u Njemačkoj i kako čim kakav račun dobiju odmah i plate, pa im nije jasno otkud – dug?
Kažem da je moguće da je došlo do nesporazuma ili da su se uplata i potraživanje mimoišli i da ulože pismeni prigovor, a ja ću predmet proslijediti sudu na odlučivanje. Smješkaju se, osjećam treperavu nelagodu i žena kaže:“Možete li Vi to za nas, ja ću Vam platiti?“ Odgovaram da ne smijem. Muškarac mi pomirljivo i povjerljivo, gotovo urotnički, govori dok me gleda duboko u oči: “Znate, mi u onom ratu, nismo išli puno u školu. Ja imam samo četiri razreda!“ „A ja dva!“, dodaje žena i smije se od uha do uha. Sjednem s njima, savjetujem uopćeno što bi i kako trebali vlastoručno napisati i potpisati da bi imalo pravni učinak.
Koliko je trajalo dok je žena, na koju su računi naslovljeni, napisala dvije rečenice, lako je zamisliti. Slova mrvicu nejednaka i neispisana, ali uspravna i uredno raspoređena. Nije mi bilo teško strpljivo čekati, vrijeme je proletjelo promatrajući njih dvoje. Ona piše, trudi se, on ju bodri, pomaže. Meni pripovijeda priču o životu, a da pri tom ni na tren ne skida pogled s njenog lica i ruku s nevjerojatnim strpljenjem i brigom.
Kad je završila i potpisala, predaje mi prigovor i priča o ljubaznosti, nagradi i gura mi neke novčanice. Kažem joj da je to moj posao za koji sam plaćena i da mi ne treba ništa povrh toga. Ona me gleda sumnjičavo, priča kako ona ipak želi, inzistira i gura mi u džepove, a ja se izmičem, nasmijem i pitam ju zar želi da dobijem otkaz?
Cijelo vrijeme pogled mi bježi na muškarca koji ju odgovara, odmahuje glavom, gleda u mene, na koncu joj nježno stisne ruku i tiho, ali odlučno reče: “Pa poslušaj ženu, sad su takvi propisi. Ne smije se to!“ Ona se ne slaže, kaže da to ne prihvaća, da će opet doći. Rukujemo se na odlasku. On ju uzima nježno pod ruku, meni mahne, nakon što još jednom slegne ramenima i onda polako, zajedno, korak po korak nestadoše kroz vrata. Gledala sam za njima i vidjela tako uspravan i ispravan oslonac koje to dvoje ljudi imaju jedno u drugome da sam poželjela da ih još barem jednom mogu promatrati dok odlaze.
Promatrati volim još jednog svog „poznanika“, zapravo dvojicu. To su ovaj put jedan stariji čovjek i njegov pas. Teško je vjerno opisati ijednog od njih, jer su toliko slični i tako se nadopunjavaju da mi pogled stalno bježi s jednog na drugoga. Čovjek je srednjeg stasa, sijede kose koja izgleda kao da vjetar uvijek puše s krive strane. Ruke su mu uvijek slobodne i pomalo odmaknute od trupa. Nikakvo čudo jer čovjek vrlo, vrlo teško i sporo hoda. Znate, kad čovjek izgleda kao da ni sam nije baš siguran vrijeđa li ga pri hodu više lijevo ili desno stopalo.
Pored njega hoda pas. Star, sijed toliko da mi je teško uopće i zamisliti kako je izgledao davno prije. Uz to je i mrvicu punašan, tek onoliko koliko svi to s godinama postajemo. Svaki put pozorno promatram njegove šape. Nikad nisam vidjela tako bucmaste „prste“ na tim šapama. Toliko da izgledaju kao kad bi čovjek hodao potpuno raširenih prstiju. Zapravo taj njegov „zvjezdasti“ hod je teško uopće nazvati „hodom“. I on se kreće vrlo sporo, svako malo zastane spuštene glave, zatim kao da kratko uzdahne i već nastavlja dalje.
Ono što mi je privuklo pozornost je njihov odnos koji je odavno nadišao onaj čovjek – pas. Ponekad je čovjek malo brži, možda mu je dan trun lakši, dovoljno da hoda par koraka ispred. Svako malo zastaje, pogleda u psa, priča s njim, doziva ga i moli da požuri. A pas? Znate ono: zastane, uzdahne, pa nastavi… Ima dana kad čovjek ne može, kad mu se ne da, dana kada više zastaje. I tada idu zajedno, a ako pas slučajno bude „brži“, usporava i pogleda pored sebe…
A ja? Pogledom prebirem po parku u nadi da ću ih vidjeti. Zajedno. Kad ih par dana ne sretnem zabrinem se da se jednome od njih nije nešto dogodilo, da više ne može u šetnju, jer onda, sigurna sam, ni onaj drugi više neće vidjeti smisao. Prestat’ će se truditi, prestat’ pokušavati…
Oslonci su odmorišta života. I kako su me naučili moj „poznanik“ i njegov pas, ne moraju nužno biti u ljudskom obličju. Čak niti živo biće.
Tako neki ljudi svoj oslonac nalaze u prirodi, u planinama. Strpljivo se popnu do omiljenog proplanka, smjeste se i u tišini čitaju. Ili samo šute. Gledaju i slušaju prirodu oko sebe. Ili sklopljenih očiju gladno upijaju zubato sunce. Kako bi bilo spremni za još jedan dan. Ili na obali rijeke, jezera? Možda u glazbi? Svakako u čitanju! Pisanju? Toliko je toga…
Sama potraga za onim idealnim ponekad dugo traje. Najčešće se pronađe slučajno. Pojavi se nenadano i u prvi tren u neprepoznatljivom obliku koji je, na koncu, sasvim sporedan.
Bitno je potražiti nekoga ili nešto što će biti samo tvoje i što će ti i šutnjom pomoći da lakše shvatiš i prihvatiš svoj dan. Ili život?
I ne odustati od traženja.
Nikad.