piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Jurnjava je konačno prestala i nastavili smo se kretati normalnim korakom. Otac je bio iznemogao, teško se kretao pa sam ga pridržavao.
Žeđ je bila nesnosna, a povremeno je uz cestu bilo lokvica vode pa sam se premjestio na desnu stranu četveroreda i kad je partizan pošao malo naprijed tako da me ne vidi sagnuo sam se i iz jedne lokve zagrabio vode, koju je otac nadušak popio. Malo kasnije sam na isti način zagrabio i sebi malo vode i popio, a onda je onaj zarobljenik iza mene tražio da mu dam šerpicu. Ne okrećući glavu, dodao sam mu je pružajući ruku iza leđa.
Jedno vrijeme smo tako išli kad je došlo do smjene partizana-sprovodnika. Ovi novi su na glavi imali srbijanske šajkače. Onako umorni sporo smo hodali, pa su nas stalno požurivali. Jedan od njih se popeo uz strminu pored ceste i odozgor vikao na nas, da bi u jednom momentu podigao cijev automata i pustio po koloni rafalnu paljbu, vičući pri tome da trčimo.
Bila je to zaista stresna situacija, tako da se jednostavno ne mogu sjetiti pojedinosti. Znam da su se ti rafali ponovili više puta, ali se ne sjećam da li smo trčali naprije-nazad, ili su nas dočekali i drugi koji su pucali po nama. Znam samo da sam se svaki put stisnuo i trčao dalje bježeći od smrti. Neki u koloni ispred mene su padali, čuo sam povike i iza sebe. Nisam ni na što drugo mislio nego samo da moram trčati.
Jedan je mladić skočio u bunar. Kad je to prestalo, ne sjećam se koliko smo dugo još hodali kad smo stigli do mjesta na kojemu je uz cestu bilo tridesetak metara široko, travom neobraslo proširenje. Iza tog platoa nalazila se velika zgrada i u produženju ograđeno dvorište. Ispred ograde je bio bunar s nadkrovljem i kotačem za podizanje posude s vodom. Dok sam kao hipnotiziran gledao u taj bunar, odjednom se iza nas začulo glasno: “Stoj! Stoj, pucat ću!”. Bio sam s lijeve strane našeg četveroreda i kad sam se okrenuo ugledao sam momka kako trči i kad je sigao do bunara skočio je u njega.
Nastala je prava zbrka i ne sjećam se kako su ga izvukli iz bunara, ali se dobro sjećam kako ga onako mokrog psujući guraju prema našoj koloni. Taj je događaj samo jedna od kontroverzi događanja koja nazivamo bleiburškim. Tog sam visokog naočitog momka prepoznao još dok je trčao. Naime, u vrijeme dok sam krajem 44. i početkom 45. boravio na području Dervente i Plehana, viđao sam ga u dobroj vojničkoj odori. Vjerojatno nije bio ni u jednoj ustaškoj ni domobranskoj postrojbi, nego se snašao u nekoj od brojnih milicija. Dok je trčao prema bunaru bio je u civilu, a dugačku kosu je povezao crvenom maramom. Na moje iznenađenje, ali i radost, poslije rata sam ga viđao pred plehanskom crkvm i kako sam čuo, bio je odbornik! Snalažljiv momak!
Partizan s križem na lančiću
Ipak sam u tom beznađu doživio i jedan svijetao trenutak. Bilo je kasno poslije podne i dok sam hodao primijetio sam da jedan partizan ide pored mene promatrajući me, pa sam okrenuo glavu prema njemu. Bio je to mladić mojih godina, plavokos, uredno odjeven. Gornja dugmad čiste košulje mu je bila raskopčana, a o vratu mu je visio zlatan lančić s križem. Spontano sam mu se nasmiješio, a on mi je uzvratio osmijeh pitajući me kako sam ja tu zalutao. Rekao sam mu da sam ja zalutao ovdje, a on tamo i da nismo znali kako će se to završiti. Rekao mi je da on baš nije zalutao. Gimnazijalac je, a kad su partizani došli u Osijek odazvao se mobilizaciji. Pratili su front, bilo je ružno, a od Varaždina su usiljenim maršem krenuli u Maribor. Rekao mi je: “Sretno” i požurio naprijed. Žao mi je što ga nikada više u životu nisam susreo.
Stigli smo u Maribor
Kad je sunce već bilo blizu smiraja, konačno smo stigli u Maribor. Zaustavili smo se pored zadnje kuće na ulasku na veliki trg. Čim smo stali, ja sam legao oslanjajući leđa na kuću i zaspao. Kad sam se sutra ujutro probudio sunce je već bilo visoko. Ustao sam i ugledao suncem osvjetljni trg pun zarobljenika, između kojih su se kretali partizani. Stigao je kamion pun bijelog kruha koji su podijelili svojim partizanima, dok smo mi ostali zavidno gledali.
Kad je netko iz mase ljudi povikao; “Hej, Filipe!”, okrenuo sam se i vidio da mi se približava zet Jozo. Premda sam se obradovao što ga vidim, zgranuo sam se što je bio odjeven u putpunu ustašku časničku odoru. Probijajući se prema meni ispružio je lijevu ruku i desnom pomaknuo rukav da vidim kako nema sata, i s posprdnim osmjehom mi rekao: “Vidi Filipe, ovi mi šumnjaci uzeli sat!». Poštivao sam starije, a njega posebno, ali sam mu tada ljuito uzviknuo: “Jozo, jesi li blesav? Skini to čudo sa sebe, evo ti moja bluza ili mantil,”, na što se on prkosno uspravio govoreći: “Ja sam ratni zarobljenik, a po Ženevskoj konvenciji oni moraju sa mnom tako postupati.”
. Ja sam posljednji preživjeli koji ga je vidio živa. Kao što sam već ranije spomenuo, od sedam stotina vojnika njegove bojne, samo su sedmorica lukavstvom uspjela napustiti mariborsko masovno gubilište.
Nakon toliko godina ja ni danas nisam načisto koji je od nas dvojice tada imao pravo. Po meme mišljenju njegova je prvenstvena dužnost bila da pokuša preživjeti. S druge strane, njemu ponos nije dozvoljavao da se prikriva, a za to je imao i dopunske razloge. Njegov stariji brat Cepo (Stjepan) bio je partizanski komesar. Brata Rudu nije zanimala politika, pa je izbjegavao vojsku, ali su ga partizani kad su u jesen 43. bili u Tuzli, “nagovorili” da im se pridruži. Drugi dan je poginuo, a obrazloženje je bilo da su ga “ubili četnici”, premda ih nije bilo u blizini.
Sretno sam se riješio opasnog prstena
Još prije nego što nam je Jozo prišao partizani su pozivali da napustimo trg: ustaše na jednu, a domobrani i civili na drugu stranu. Tako smo i nas dvojica krenuli određenim nam smijerom. Tek nakon petnaestak minuta shvatili smo da nas nitko ne prati. Idemo u manjim ili većim grupama, ali nigdje nema partizana. S lijeve starne ceste smo zapazili nekakvo zastajanje. Kad smo prišli bliže vidjeli smo da je jedna žena na tlu izložila veliki broj tanjura punih zelene salate i u svakom po jedno kuhano jaje. To je prodavala, ali ljudi su pobacali novac i vrijednosti, pa joj osim nekolicine nisu imali što ponuditi. Ja sam se gladnim očima zagledao u one tanjure, Od fotoaparata se nisam želio rastati, pa sam je pitao koliko će mi toga dati za kožni kaput. Ona ga je zagledala i neodlučno pipkala krzno, a onda mi rekla: “Šta će mi kaput, dajte mi prsten i dat ću vam dva tanjura. Začuđeno sam je upitao koji prsten. a ona mi je pokazala na lijevu ruku. Na prstu sam imao srebreni prsten s mrtvačkom glavom, kakv su nosili SS-ovci, ali je lubanja mog prstena u očnim dupljama imala male sjajne rubine. Kupio sam ga u Tuzli od prijatelja koji je bio pomoćnk u zlatarskoj radnji, ali bio sam potpuno zaboravio na njega; inače bih ga bacio čim smo zarobljeni. Odmah sam pristao, a to mi je bila najbolja trgovina u životu. Da mi je ta žena uzela kaput, lako mi se na daljem putu moglo dogoditi da neki partizan ipak primijeti taj prsten, a onda me nitko ne bi mogao spasiti, jer ničim ne bih mogao dokazati da nisam bio propadnik SS-jedinica i – ode mi glava! Bogu hvala da je ta žena imala tako dobru moć zapažanja. Nikada više u životu nisam nosio prsten.
Iznenadna pjesma.
Malo kasnije smo otac i ja sjeli na jednu uzvišicu pored ceste, odmarali se i promatrali prolaznike na cesti. Bile su to manje ili veće grupe, ili pak izdvojeni pojedinci koji su išli prema Hrvatskoj. Odjednom mi je pogled zastao na jednoj grupi vojnika, među kojima sam odmah prepoznao onog zrakoplovnog časnika koji je bio zarobio partizana. Silna me je radost obuzela što je živ, a s njime je bila i supruga. Hodali su prilično čvrstim korakom.
Dok sam još razmišljao o sretnom preživljavanju tog časnika, iza krivine na cesti začula se pjesma: Op seko Jelo, tvoje lice bijelo… koju su domobrani u Tuzli često pjevali. Na moje čuđenje uskoro se iza krivine pojavila satnija domobrana. Bili su postrojeni u standardni trored, pored njih je išao časnik. Stupali su krepkim vojničkim korakom i dok su pored nas prolazili zdušno su pjevali:
Op seko Jelo
tvoje lice bijelo
tvoje lice rumeno
ljubit ću ga ja,
I te tvoje nožice
sitno koračaju
mira mi ne daju,
tužan sam ja.
Ta postrojena domobranska satnija i njihovo pjevanje bili su pravi melem za dušu. Počeo sam vjerovati da je ona partizanka koja nas je veselo pozivala da idemo kući graditi porušenu zemlju stvarno govorila istinu, a da je sve što se u međuvremenu događalo nekakav nesporazum, ili ružan san. Tako i fizički osnaženi krenuli smo za domobranima, ali ipak nismo mogli slijediti njihov tempo pa smo zaostali.
Opet zlosretni zarobljenici
Na žalost, ova je radosna pjesma bila nešto kao san. Pred večer smo stigli pred Klanjec i tu nas je zaustavila veća grupa partizana. Sve su vojnike i mlađe muškarce usmjeravali ulijevo i nekamo odvodili, dok su žene djecu i starije muškarce propuštali dalje cestom.
Oduzeli su mi fotoaparat.
Kad smo otac i ja došli do onog koji je stajao na cesti i pojedinačno usmjeravao, ocu je rukom pokazao da može nastaviti put, dok je meni rekao: “Ti si sigurno bio vojnik, pa idi među vojnike”
Otac je krenuo, tužno unazad gledajući u mene, a ja sam se pobunio tvrdeći da nisam bio vojnik nego đak i pokazao mu moju svedožbu polugodišta šestog razreda gimnazije. On ju je pažljivo pogledao i rekao: “Dobro, i ti možeš ići, ali te prvo moram prepipati”. Dlanovima mi je prelazio preko tijela i kad je u džepu napipao fotoaparat uzviknuo je: “Pa ti imaš pištolj”. Izvadio sam aparat iz džepa i pokazao mu ga, na što mi je rekao da aparat ne mogu ponijeti. Rekao sam mu da ću mu rado dati taj aparat, ali ga molim da izvadim istrošeni film, jer da njemu i tako ne može koristiti. Ne znam je li shvatio što to znači “istrošeni film”. ali mi je dozvolio. Otvorio sam aparat izvadio film, a prije nego što sam ponovnom zatvorio aparat pritisnuo sam snažno na okodač i nešto u aparatu polomio, a zatim sam mu ga predao.
Uhitili su nas. Rano ujutro stigli smo do Donje Stubice. Na ulasku u grad smo jednog prolaznika upitali koji je najkraći put do Zagreba. Rekao je da cesta vodi preko Varaždina, ali da preko Sljemena ima mnogo kraći pješački put. Pokazao nam je to skretanje s ceste i nas dvojica smo se uzbrdicom uputili tom stazom, s obe strane obraslom visokim šipražjem. Nismo odmakli daleko, kad smo iz sebe začuli snažno: “Stoj! stoj pucat ću.“, nakon čega se začulo repetiranje puške. Stali smo i vratili se nazad, gdje su nas čekala dva partizana i pitali nas kamo smo se uputili. Rekao sam da su nam rekli kako je ovo nakraći put za Zagreb, na što je jedan od njih rekao da su gore ustaše i da smo pošli njima, pa su nas prisilili da pođemo nazad u grad. Doveli su nas do obližnje kuće u uveli u jednu prilično veliku sobu, pa iza nas zaključali vrata.
U sobi je bio samo jedan časnik Crne legije i njegova supruga. Sjedili su na podu, a ispred njih je bio bijeli stoljnak na kojemu je bio postavljen tanjur s dvije velike bečke šnicle i nekakv prilog, na drugom tanjuru su bile dvije kriške torte, a u poculanskoj posudi puno zelene salate. Vjerojatno sam se napadno zagledao u tu krasnu hranu, jer je on nekako blago rekao: “Vjerojatno ste gladni, pa pojedite to.”
Ja sam iz pristojnosti (i u takvim je uvjetima postojala) uz zahvaljivanje odbio tu ponudu, a on je rekao da ne može jesti jer je osuđen na smrt. Ranjen u nogu i tako su ga zarobili. Dozvolili su supruzi da se dođe oprostiti, a kasnije će ga pogubiti.
Otac je uzeo jedan odrezak i komad kruha, dok sam ja, koji sam danima jeo lišće vilicom umjesto mesa uzeo salatu i snažno zagrizao, pa na vilici slomio zub. Ispljunuo sam, pohlepno pojeo sve iz tanjura i uza zid legao spavati. Ponekad sam se nakratko budio kad su partizani utjerivali u sobu grupe vojnika. Nastavio sam spavati i kad je pala noć. Kod otvaranja vrata patrizani nisu palili svjetlo nego su osvjetljavali baterijama. Ostao mi je u sjećanju jedan vojnik. Gledajući ga odozdol s poda izgledao mi je vrlo snažan i visok, a ispod otkopčane bluze se jasno vidio prilično debeli srebreni lančić s križem.
“I vas smo mogli pobiti!” Bilo se već prilično razdanilo kad sam se konačno probudio. U sobi smo bili samo otac i ja. Šutjeli smo zaokupljeni svaki svojim mislima. Nakon nekog vremena vrata su se otvorila i u sobu je povirila jedana partizanka. Začuđeno nas je pogledala, pa upitala kog vraga tu radimo. Ja sam joj rekao što se dogodilo i da nas više nitko nije pozivao, na što je ona nekako ljutito rekla: “Pa mogli smo i vas noćas pobiti!”. Vrlo dobro se sjećam, a to mi na neki način još zvoni u ušima ono: “i vas”! Znači da su pobili sve one koji su u međuvremenu ulazili u sobu.
Partizanka nas je zatim prilično ljubazno pozvala da pođemo s njome i odvela nas u kancelariju jednog majora i sve mu ipričala što smo joj rekli. On je uzeo prvo očeve dokumente, a kad je pogledao moju svjedožbu počeo je vikati na oca: “Budalo stara, sin ti je đak šestog razreda gimnazije, a ti ga vucaraš okolo s ovom bagrom – i mnogo toga u istom stilu. Zatim je uzeo pola lista papira i nešto počeo pisati, a kad je dovršio pružio ga je ocu ljutito govoreći da je to propusnica za Derventu, a onda se obratio meni: “Budi pametan i završi školu. Nama trebaju školovani ljudi” i mahnuo rukom da idemo.
Opet sreća u nesreći
Ta nam je propusnica bila spas. Do povratka kući su nas mnogo puta zaustavljali. Svaki put smo rekli da smo još zimus otišli u Donju Stubicu, pa su nas puštali dok su svi ostali odvođeni u logore. Ne sjećam se kojim smo putem došli u Zagreb niti se sjećam samog dolaska. Prema onimu što mi je brat rekao u Zagrebu smo ostali oko tjedan dana, a ja se iz tog perioda sjećam samo dva događaja. Prvi je da sam u jednom praznom izlogu blizu želj. kolodvora vidio veliki plakat na kojemu je krupnim slovima posalo: RUSE I ŠVABE UNIŠTAVAMO S GARANCIJOM. Sutra dan tog plakata više nije bilo.
U Zagrebu sam susreo Veru Šimić
Drugi mi je događaj neuspredivo draži. Jedno prije podne sam s Trga bana Jelačića krenuo u Jurišićevu ulicu, kad sam začuo ženski povik: “Filipe jesi li to ti?”.
Ispred mene je stajala Vera Šimić, kćerka domobranskog generala, koji je sa samo 500 vojnika i Kupreške milicije 1942. obranio Kupres od nasrtaja svih partizanskih brigada koje su se iz Srbije povlačile prema jugozapadnim dijelovima Bosne. On jei jedan od samo šest vitezova HDH. Upoznao sam je 41/42 u Tuzli, kad je njezin otac, tada pukovnik, stanovao pored Križarskog doma, u koji je Vera, tada djevojčica od oko 12 godina često dolazila. Ubrzo su odselili i od tada je nisam vidio, pa ne znam kako me je prepoznala.
Silno se obradovala kad me je vidjela, a budući smo stajali pred stanom u kojemu je stanovala, pozvala me je da uđemo i uvela me u luksuzno uređenu dnevnu sobu u kojoj smo zatekli njezinu majku. Vera joj je rekla da me poznaje iz tuzlanskog Križarskog doma. Na moj pozdrav odzdravila je nekako mrzovoljno i rekla Veri da me posluži nečim, na što mi je ona donijela bijelu kavu i dvije krafne sa šipkovim pekmezom. Vera je dovukla stolicu bliže i sjela neposredno uzame. Bila je stasala u prekrasno djevojče, pa su mi njezina blizina, ali i luksuzno okruženje nakon svega što sam prošao, nekako blokirali moju uobičajenu rječitost. Šutio sam i polako jeo, a ona me je znatiželjno promatrala; da bi me u jednom trenutku iznenada upitala: “Filipe, što misliš o svemu ovome?”. Ogovorio sam joj polako da je rat završio kako je završio i da tu ne možemo ništa, ali da mi se ne sviđa što je u Zagrebu previše šajkača – na što me je ona udarila laktom u rebra i polušapatom rekla: “Šuti, moja je majka Srpkinja!”
Vera me je ispratila dio puta Jurišićevom. Ispričala mi je da joj je otac bio pukovnik na kraljevskom dvoru u Beogradu, da su svi već krajem travnja 41. prešli u Zagreb, gdje se otac stavio na raspolaganje Paveliću i Kvaterniku, te da joj je otac ubijen u atentatu koji je na njega izvršen u Mostaru. Majka joj je iz bogate beogradske obitelji, te da se želi što prije vratititi u Beograd.
Pozdravili smo se bez obećanja da ćemo se ikada više vidjeti. Međutim, ipak sam sam je ponovno sreo. U Beogradi u jesen 1948. Bila je vilinski lijepa, ali mi je rakla da se morala udati.
