piše: Katarina Pavlović
Postoji priča o četiri svijeće koja kaže ovako:
„Četiri svijeće su polagano gorjele… Bila je tišina i mogao se čuti njihov razgovor. Prva svijeća reče: „Ja sam MIR… ljudi me ne uspijevaju sačuvati, nema potrebe da gorim, mislim da ću se ugasiti.“ I odmah se ugasila.
Druga svijeća reče: “Ja sam VJERA… nažalost puno ljudi ima površnu vjeru i ja ih ne zanimam, nema smisla da gorim dalje…
Tek što je to izgovorila, zapuhao je lagani povjetarac i ugasio je.
Treća svijeća žalosno progovori: „ Ja sam LJUBAV… nemam više snage… ljudi često zaboravljaju na mene… I istog trenutka se ugasi.
Nedugo zatim u sobu je ušlo dijete. „ Što je to?“ – upitalo je… „Trebale ste gorjeti do kraja.“ I rekavši to, počelo je plakati.
Tada se oglasila četvrta svijeća: „Ne boj se, sve dok ja gorim moći ćemo upaliti ostale svijeće. Ja sam NADA.“
Sa sjajem u očima, dijete je uzelo svijeću Nade i zapalilo ostale svijeće. Plamen NADE uvijek treba tinjati u našem srcu, kako bi svatko od nas mogao održati VJERU, MIR i LJUBAV.“
Koliko puta sam poput ovog djeteta iz priče, zaplakala, jer su vjera, mir i ljubav izgubili smisao u današnjem svijetu. Koliko sam samo puta zaplakala jer te vrijednosti nisam pronašla u meni bitnim ljudima… Koliko je samo suza poteklo dok nisam shvatila da te vrijednosti moram razvijati u sebi samoj.
Dođu ponekad dani kada se spotičem o svoje velike ideje, ideje promjena, kako sebe, tako i drugih. Dođu te oluje ideja, oštre su i kratke, baš poput ovih zimskih. Ohlade mi srce, jer svaki put iznova shvatim da ne možeš promijeniti ljude, možeš promijeniti samo sebe. Koliko god da ti ih je teško gledati kako se kaljužaju u svojim vlastitim nesposobnostima… Ti ne možeš umjesto njih biti sposoban. Pa ih pustim, zajedno s olujama, da idu.
Naučila sam da sam prije svega bitna ja, sebi samoj. Da vjeru, mir i ljubav koju želim pronaći u drugima, moram ponajprije potražiti kod sebe.
Radim na tome svaki dan. U ovom pokvarenom svijetu, gdje izblijedjele emocije vode gubitničku trku sa još blijeđim vrijednostima, to je izrazito teško!
Danas kada si nasmijan, poremećen si u očima onih koji se smijati ne znaju. Normalnost je ionako otrcana fraza, jer je ona stvar percepcije. Što je normalno, a što nije? To je tako relativan pojam. Ipak u svemu tome osmijeh ne bi trebao biti niti otrcana fraza, niti iskrivljena percepcija. Zašto? Zato jer je osmijeh glazba duše…
Meni ga pokušaju ugasiti svaki dan. Svaki dan netko ulaže trud da mi ispravi tu iskrivljenu liniju. Ne dam vam, ne možete! Kada ga pokušaju ugasiti, pojačam ga još više. Onda kada mi zatvaraju usta jer sam premlada da bih imala svoje mišljenje, pričam još glasnije!
Često mi kažu da će me to skupo koštati. Nisu ništa slagali, već sam se ja poplaćala kazne za imanje svog stava… Kažu da takvi loše prođu i da trebam šutjeti, trpjeti, praviti se da ne vidim i ne čujem…
Kažem im ja :
– Te svijeće što vi palite na adventskom vijencu, što ih palite na stolu, ja ih palim u srcu. Ne moram ih upaliti na stolu da bi bilo svjetlo! Svjetlo je u meni, sve one gore u meni. Sve dok bude u meni snage palit ću ih tamo svaki dan. Ne, nije ih dovoljno zapaliti na stolu.
Pa koliko godina vi imate?
-To je nešto što živi svaki dan. Nešto što gori u ljudima koji imaju dušu. Ne gori to u onima kojima je važnija veličanstvena estetika. Da se ne lažemo, meni je estetika isto važna. Samo što ona kod mene dolazi poslije ovih vrijednosti, koje novac kupiti ne može.
Hej ti, prevareni svijete! Stani! Zaustavi se i zapitaj se koje su prave vrijednosti?
Zašto si danas zapalio četvrtu svijeću? Da li uopće znaš čemu one služe?
I vrlo važno pitanje za kraj… jesu li zapaljene na tvome adventskom vijencu ili u tvom adventskom srcu?