piše: Katarina Pavlović
„Kada bismo se svi držali ljubavi, ova zemlja bi bila raj. Ali kad bismo se svi držali bar onog što je malo manje od ljubavi – jer, ljubav je veza savršenstva – kada bismo se makar držali principa ‘što želite sebi, to činite drugima; što ne želite sebi, to ne činite drugima’, onda bi zemlja, ako ne bi postala baš raj, bila blizu raja.“ ( patrijarh Pavle)
Kada si maštovito dijete, onda rano počneš s ovakvim idejama. Voljela sam misliti da svijet može biti jedno jako lijepo mjesto, da se mogu zaustaviti patnje, da ljubav pobjeđuje sve. To – kada bi samo… sada mi djeluje potpuno utopistički! Idealizirano s te strane. Razlog su mnogi vanjski utjecaji, stvarni, životni. Opet, s neke druge strane, one unutarnje, meni i dalje djeluje tako jednostavno. Radi drugima ono što želiš da tebi drugi rade i obratno! Zar smo postali mazohističko društvo? Nanosimo bol jedni drugima, jer želimo bol natrag!
U nekom doslovnom smislu, to bi za mene značilo baš to. Samo što – nije. Nije život tako jednostavna jednadžba. Uopće! Kada ga započneš živjeti iskreno, hrabro, kada letiš u oluje problema koje te lome i viju, tada shvatiš da ponekad takve jednostavne rečenice, jednostavne jednadžbe, gube trku sa stvarnošću.
Shvatiš da ponekad nije dovoljno voljeti. Život zahtijeva veće žrtve. Ako iskreno promotriš, shvatit ćeš da biti dobar nipošto nije jednostavno. Toliko ljudi je izgubilo vjeru u ljudskost. Gubi se povjerenje, a iskrenost je na rubovima propasti. Samo što se u svemu tome potkrala jedna istina! Ljudi nisu isti. Nekoga slomi jedan problem, nekoga lomi milijun problema. Taj jedan ne izdrži, dok ovaj drugi ne potone koliko god da problema se stavi na njegova leđa. Različite su nam snage, različito nam je snažno srce.
Tamo neka duša se slomila zbog jedne izdaje, dok tamo neka druga trpi izdaju kojoj ne zna broj. Ipak nastavlja voljeti sebe, nastavlja davati sve. Ne mogu se oteti dojmu da najveće patnje proživljavaju one duše s najvećim osmijehom. Iza osmijeha skrivaju toliku bol, ali ne žele tebi tu bol pa ti daju osmijeh. Kroz život su naučili dati najbolje čak i onda kada im je najgore.
Nismo isti. Ponekad gledam u neke tužne oči, vidim patnju i bol. Uvijek te tužnije oči prožive svaki dan hrabro, na nogama. Hrabrije trpe od onih manje tužnih. Često puta slušam žalopojke nekih manje tužnih očiju, koje, eto, teško izdržavaju išta. Uvijek se divim toj razlici. Dok su jedni uvijek spremni voljeti, bez obzira koliko ih život puta polomi, drugi su uvijek spremni pričati loše za druge, tražiti glupi razlog za svoja mrgođenja, mrziti sve i svakoga iz razloga jer je netko malo zasjao, malo uspio. Takvi te mrze jer si dobro.
Koliko mi je to ružno, toliko me to više od svega žalosti. Ni takvima ne želim loše, naprotiv, želim im puno ljubavi. Znam da im toga fali. Fali im da ih netko voli. Žao mi je što ne znaju da ne mogu biti voljeni, ako i sami ne počnu voljeti. Baš tu se slijeva tuga. U tim krivim shvaćanjima. Ponekad me dotakne ta tuga…
Zato sam i donijela neke odluke… U svakom danu tražim dobro, činim dobro! Na kraju dana pokušavam pronaći tu jednu lijepu stvar što mi se dogodila. Zapišem ju!
Pročitala sam to negdje. Elizabeth Gilbert je došla na tu ideju. Kaže ovako:
„Već nekoliko godina unatrag imam teglu sreće. Svakoga dana, na kraju dana, otkinem komadić papira i na njemu zapišem najsretniji trenutak koji se tog dana dogodio. Zatim ga stavim u teglu. I to je to. Potrebno je 30 sekundi. Toliko je jednostavno. Uvijek postoji NEŠTO što možemo staviti u teglu. Čak i po sasvim groznim danima, postoje trenuci sreće. (Ili makar, NAJMANJE grozni trenuci)“
I tako, prođe mi dan, a ja razmišljam: „Što mi je dobro pružio? Što sam iz njega naučila? Što se značajno dogodilo? Vjerujte, ne stane to na jedan papirić. Dok čekam da zapišem današnji trenutak sreće, današnji manje grozan trenutak, moram dobro razmisliti koji pobjeđuje u toj trci. Dogodi se da zapišem i dva, tri zato jer se tu nađu sitnice. Tamo neki iskreni osmijeh djeteta, slučajni razgovor s neznancem. Tamo neke tužne oči koje traže utjehu u tebi, traže samo da si tu…
Kako malo pažnje obraćamo na sitnice, a one su radost. Mene je ovo vratilo sitnicama. Nisam ni sanjala da na tako jednostavan način možeš dobiti tako puno. Hvala Liz! Zbog teglice sreće ja se zadnjih dana osjećam dobro. Teglica sreće me uči da postoji puno lijepih stvari, samo što ih mi ponekad ne vidimo. Ponekad nam izmaknu, trpamo ih u neke teglice zaborava. Pobacamo sitnice u teglice svakodnevne običnosti. Umanjujemo im vrijednost. Ne bismo trebali!
Ne znam za vas, ali ja uvijek nađem nov način da više volim. Uvijek tražim nešto što će me spasiti od negativnosti. Držat ću se ljubavi, makar naivno zvučalo. Voljet ću čak i kada svi odustanu. Voljet ću i kada me lome nebrojeno puta. Lomljene su duše najljepše. Bol čini njihov sjaj jačim. Što je duša bez patnje? Ništa! Zato, voljet ću i kada patim. Jedino tako znam, jedino tako sam ja.
Možda vam djelujem blesavo. Zapravo i jesam blesava! Ali, kada bismo samo malo više voljeli, a malo manje mrzili…. bili bismo bliže sebi i drugima. Bili bismo istinski sretniji. To bi tek bio pravi raj!
Bila bi to SREĆA!
Sitnica jedna…