NE OSUĐUJEM, NE MRZIM…

tekst i foto: Marija Kukić
Požega/ U četvrtak sam nazočila jednom vrlo dojmljivom susretu. Bio je to susret  s humanitarcem i mirotvorcem Marijanom Gubinom, suradnikom Hrvatskog glasa Berlin, autorom knjige „260 dana“, knjigom koja govori o potresnom, logoraškom životu desetogodišnjeg dječarca  i strahotama koje je zajedno sa svojom obitelji proživljavao.

Knjiga je dobila naslov prema broju dana koje je autor proveo u zarobljeništvu i opisuje svaki detalj koji se događao njemu i članovima njegove obitelji.

Dvorana Veleučilišta u Požegi bila je ispunjena učenicima viših razreda  požeških osnovnih škola i mnogim učiteljima. Svi požeški portali pisali su o ovom događaju, naravno svaki na svoj, ali vrlo sličan način. Ja želim pisati o tome kako se mene dojmio susret s Marijanom i to pisati na svoj,  drugačiji način.

Nakon kratkog uvodnog govora  Klaudije Gašpar, učiteljice povijesti u OŠ Antuna Kanižlića, riječ je preuzeo  Marijan Gubina. Vrlo emotivno govorio je o životu desetogodišnjeg dječaka u logoru.  Iščitavajući  4 ulomka iz knjige, govorio je o gladi, ljubavi i roditeljskoj žrtvi, o nasilju i udarcima koje je primao te o stradanju njegove sestre – silovanju koju su učinili neprijatelji.

U prvom dijelu govorio je o gladi, o željenim kriškicama kruha, o robovanju u jednoj obitelji … Izdržao je misleći  na mnogu djecu u svijetu koja su svakodnevno željna korice kruha, dok se mnogi od nas danas razbacuju hranom i ‘biraju’ što će jesti.

Govoreći o ljubavi, prisjetio se teških trenutaka u zarobljeništvu kada je bezbroj puta osjetio i doživio ljubav svoje obitelji, posebice majke i oca koji su podnosili najrazličitije žrtve da bi zaštitili svoju djecu.

Poručio je mladima da se moraju međusobno voljeti, uvažavati, poštivati …jer iz svake teške situacije može se i mora izvući ljepša, svjetlija strana. Kada danas dođu kući neka poljube, zagrle svoje roditelje, neka se ne stide pokazati ljubav! Neka nikada ne dozvole da ih obuzme mržnja! Samo čvrstom voljom i odlukom može se postići pozitivan cilj. Za početak dovoljno je svaki dan učiniti samo jedno dobro djelo ljubavi i već je učinjeno mnogo.

„Društvo satkano od obitelji …ima sposobnost prevladati čak i najdublje i najraširenije društvene probleme.“ (Iz knjige „260 dana“)

Govorio je i o doživljenom nasilju u logoru i to ne samo od odraslih, nego i od djece uzrasta od 12-17 godina. Djeca mogu sve! Mogu činiti i dobre i ružne stvari. Poručio je mladima je da budu tolerantni, da uvažavaju raznolikosti i nenasilje. To je ujedno i glavni cilj njegove udruge Mirotvorac.

Potresno je bilo i svjedočenje o silovanju njegove sestre pred očima članova obitelji. Iz tog neljudskog čina rodilo se divno ljudsko biće – danas dvadesetčetverogodišnji mladić Hrvoje.

Iako je proživio teške trenutke, Marijan šalje pozitivne poruke. U svojoj patnji tražio je i našao izlaz. Zato s puno optimizma poručuje:

 „Nemoj čekati dobro, čini ga kako bi ti se isto što prije vratilo!“

I još jedna velika poruka za kraj:

„Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim…

NEMOJTE NI VI!“