tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin-Velika Gorica/ Bilo je to ovog, netom prošlog četvrtka. Probudih se u mom berlinskom danu u kojemu imadoh tako puno za obaviti. Koristim dane odmora i prekovremene (sve skupa njih 31, sve do kraja godine!), o, još i kako odrađene sate i dane u Landesamtu za socijalu i zdravstvo prije nego li se u novoj godini primim i novog posla u Saveznoj službi za migracije i izbjeglice SR Njemačke, pa si mogu dozvoliti ovu pripremu i putovanje za Hrvatsku. I to ne posljednji puta ovoga mjeseca.
Dakle, spakirani kofer čeka dok vršim posljednje pripreme.
Starijem sinu je rođendan pa daj, da ne bi bilo kao prije mog (i kćerkinog) prošlogodišnjeg putovanja za Pariz i brige izrečene kroz sasvim bezazleno sinovo pitanje: -A tko će sad kuhat? -pripremam željeno, domaće jelo (sarmu) koja će (p)održati naša tri muškarca (suprug i dva sina) u životu do mog povratka. Žene u našoj obitelji su vrlo(hiper) aktivne pa su (smo) po sistemu “kakva mama takva i kći”, samo kod nas u množini (nas tri), vječito u pokretu.
Dakle, prohladni berlinski dan, nakon polaska s aerodroma Tegel i nešto više od sat vremena dugog, ugodna leta iznad gustih oblaka, zamijenih istim takvim, prohladnim i sivim poslijepodnevom na aerodromu Pleso.
Desetak minuta ugodna hoda i eto me doma (e, da, mi iseljenici, ljudi s više adresa). Kratko ću biti tu(kao i obično). Već ujutro dok čitate ove redove na putu sam za Zadar. Idem tamo ravno u zagrljaj naše drage Sandre Marelja Muić i radujem se ovom našem prvom susretu i upoznavanju, nakon dugogodišnje suradnje, do beskraja. Kojim ću (ugodnim) povodom u Zadar -o, tome ću vam pripovijedati neki drugi dan.
Sad, najprije evo velikogoričkog događaja ugodna. Kako se kućnih vrata dokopah već oko 15 sati, popodne i slobodna večer su preda mnom.
Da, da, dobra ideja mi pada na pamet. Događaj smo već i najavili. Naša Sonja Smolec je gošća Matičinog četvrtka u Muzeju Turopolja. Pojma nemam gdje je muzej. pa ja kuc kuc kod naše pjesnikinje, a to je tek kat niže u mojoj zgradi, pa dogovaram zajednički odlazak. Prijedlog se jako dopao mojoj imenjakinji pa tamo oko 18 sati idemo zajedno do Muzeja Turopolja u centru velike Gorice.
E, baš me zanima kako će izgledati ova književna večer. Radoznala sam. Organiziranjem sličnih i sama se bavim u Berlinu. Osim toga, to je moja hrvatska premijera. Naime, po prvi puta sam na književnoj večeri u Hrvatskoj. Eh, eto i to je baš slično nama koji živimo vani.
Ugodan, poviješću ispunjem prostor muzeja kao mjesto susreta s pjesnikinjom. Jer, Sonja Smolec se u ovoj večeri tako predstavila svojim sugrađanima, stihovima iz knjiga “Kad trave zadrhte” i “Korijeni”.
Trebat će i neku drugu prigodu za ostala djela, romane i priče za djecu i mladež kako bi njeni sugrađani uvidjeli vrijednost kulturnog stvaratelja među njima, prije nego li na to ukaže, primjerice Španjolska, gdje je Sonja Smolec, primila nagradu za priču na engleskom jeziku i bila primljenja kod španjolske princeze.
Ugodno sam iznenađena kako su ljudi s pažnjom slušali čitanje stihova. I to bez ozvučenja.
Razgovor s pjesnikinjom i njeno predstavljanje profesionalno je odradio Božidar Prosenjak, pisac za djecu i urednik izdavačke kuće Alfa. Iz prve knjige pjesama Sonje Smolec, naslova “Kad zadrhte trave” pročitao je, a uistinu nemajući pojma da sjedim u publici, upravo mišljenje o poeziji koje smo svojevremeno izrekli i zapisali kolega Emil Cipar i ja.
Tako bijah potom zamoljena predstaviti se i pročitati naše kratko razmišljanje o poeziji Sonje Smolec nastalo u vrijeme (napisano 18.02.2011.) početka naše suradnje i objave njenih stihova na Hrvatskom glasu Berlin koji su potom našli dom i u tiskanom izdanju, knjizi “Kad zadrhte trave”.
-Suvremena poezija moderne žene, koja ju živi i koja vrhunski stručno pretvara osjećaje u riječi, rime, strofe…svjesna vremena i socijalnih prilika u tom vremenu. To je to …rekosmo oboje …to je to što smo željeli, a nismo znali opisati. I još rekosmo…ako ikada ove pjesme ugledaju svjetlo dana tiskane u obliku knjige..da bi tu knjigu svakako voljeli imati. Onako…uvijek pri ruci za sretne, tužne, sjetne, romantične, usamljene, nostalgične, dostamijesvega, punmijekufer…trenutke. To i dočekasmo! (Sonja Breljak i Emil Cipar, Hrvatski glas Berlin)
Ugodnu poetsku večer upotpunile su lijepe melodije ansambla Zlatne godine. A uz malo slatko-slanog, i podružismo se još na kraju.
Bila je to lijepa večer! Meni se i nije odlazilo, ja bih da još mrvicu traje. Prihvatih ponudu drugi puta pomnije razgledati muzejsku postavku. Upoznah par ugodnih ljudi. I ponesoh pozitivne osjećaje.
Iznenadio me dan. Obradovala večer.
Hej, dragi moji, doma u Berlinu, kako je lijepo ovdje na sjeveru domaje!