OD BIJESA ĆU JOŠ PISATI!

In memoriam: Irena Vrkljan (21.08.1930. – 23.03.2021.)

Iz naše arhive/ objavljeno 13.01.2011.

razgovarala, zabilježila i fotografirala: Sonja Breljak

Mjesto radnje –berlinska općina  Charlottenburg. U dogovoreno vrijeme, zvonimo na zvonu pored kojeg stoji …Irena Vrkljan, Benno Meyer-Wehlack.

Vrata nam otvara naša 80-godišnja spisateljica, autorica 14 knjiga proze i devet poezije – Irena Vrkljan.

Ljubazna, otvorena, raspoložena  i vrlo živahna …sasvim je spremno prihvatila našu želju porazgovarati o prošlih  80 životnih godina i skoro šest decenija djelovanja na književnoj sceni Hrvatske i Njemačke.

Irena Vrkljan je rođena u Beogradu 1930. godine, odrastala i školovala se u Zagrebu, književnu karijeru započela zbirkom poezije “Krik je samo tišina”  1954. godine a radnu, nakon studija arheologije, najprije na Hrvatskoj televiziji a potom na Akademiji filmske režije u Berlinu.

U Berlin je stigla 1967. godine.  Završila studij …upoznala supruga, njemačkog pisca Benna Meyer-Wehlecka …i ostala do danas.

– Do odlaska u Berlin sam uradila scenarije za 70 dokumentarnih  filmova s redateljem Vicurinom. No, onda sam riješila otići studirati režiju u Berlinu. Bio je prijemni ispit, tri godine je trajao studij, napravila  sam diplomski film, upoznala supruga i  onda  tu  i ostala. Bila sam prva generacija tek osnovane Akademije za režiju. Nije bilo  jednostavno u početku.  Moj prijatelj Erich Kuby/njemački novinar i publicist- op.a/ je rekao …bilo bi dobro da jednom svoj život vidiš i izvana …i to je stvarno tako. Prozu ne bih počela pisati da nisam ovo sve vidjela i doživjela …uvijek taj život između dva grada, dva jezika, dva svijeta. Najviše su mi nedostajali prijatelji,  svi s kojima sam se  do tada  družila …Edo Murtić, Sanda Langenholz …prijatelji …to čovjeku najviše  nedostaje kad ode u drugi grad.
Drugo, došla sam u Berlin u  vrijeme  studentskih nemira. Na Akademiji  su studenti  govorili kako u Jugoslaviji to i nije pravi komunizam. Bili su vrlo radikalni ..nije bilo lako.  U stvari, nisam planirala ostati. Bila sam došla na specijalizaciju. I kasnije  smo se htjeli vratiti, no kad sam vidjela kako je kod nas velika lista imena o kojima se ne bi smjelo govoriti, pisati …ostala sam. Drugo, izgubila sam volju za filmove, dokumentarci nisu bili moderni. Još sam poslije napravila  tri filma u Hrvatskoj  ali to je bilo sve, nisam mogla raditi nešto što je popularno, ljubiće, krimiće i te druge moderne stvari.

Kakve su impresije iz ondašnjeg Berlina a kakve iz Zagreba?

Zid! To me je najviše  šokiralo. Prolazili smo tim granicama kad smo putovali. Grad je tada  bio zapušten i siv a danas je opet prešaren i staklen. I Zagreb je takav. Meni su najzanimljivije  bile berlinske knjižare. Govorila  sam njemački i mogla sam naći zanimljive stvari.  I Zageb nije bio loš, bio je kulturno zanimljiv, a ja sam  se družila sa slikarima, umjetnicima …Mogu reći, kako tada,  tako i danas –  za kulturu imamo više smisla.

Recite nam nekoliko manje poznatih stvari iz vašeg djetinjstva.

Rođena sam u Beogradu. Bila sam  tamo do 10-te godine. Imam sjećanja na bombardiranje i sjedenje u podrumu kuće. Onda smo otišli u Zagreb. Otac je tako odlučio.U  Beogradu  sam do tada polazila  osnovnu, njemačko –srpsku  školu. Otac je bio predstavnik jedne austrijske firme čelika. Mi smo doma govorili njemački. Odrasla sam dvojezično  Mama je rodom iz Bosne, iz Travnika, prezimena Rukavina  ali je do 27-me godine živjela u  Beču.  Kažu da je prezime Vrkljan iz Like.  Kažu da tamo, u svetom Roku, još ima Vrkljana. Tata je rođen u Bugarskoj jer  je njegov otac a moj  djed bio tamo na terenu kao rudarski inžinjer. Baka je bila poluitalijanka. Cijela  povijest  obitelji  je jako  protkana preseljavanjem, raznim državama i nacionalnostima. Oni su svi bili stalni putnici a i ja sam vječita putnica.

Svjedokom ste masovnog dolaska naših ljudi u Njemačku?

Ovdje u Berlinu smo se jako družili sa  Čileancima, zapravo najviše sa strancima, imali smo u tom miljeu puno prijatelja. I  naših ljudi, gastarbajtera. Jako su me zanimali naši ljudi koji su došli ovamo, ona prva generacija. Kad  sam vidjela da dolaze masovno, nastojala sam pomoći. Mnogi nisu dobro govorili jezik. Uvijek sam im govorila … to je najvažnije, naučite jezik!  Nije im bilo jednostavno. Bila je velika nezaposlenost u Jugoslaviji i nastojalo se tako riješiti jednog dijela ljudi. A ja smatram da je to, taj odlazak vitalnog dijela stanovništva, prethodilo propasti tadašnje države, to je jedna žrtvovana generacija. Probala sam im i tada  reći, da ovdje moraju živjeti, čitati novine, znati gdje se nalaze, što se događa, to se danas zove integracija. Suprug i ja smo na tu temu napravili tri radio drame.

Kakav je danas u vašim očima Berlin?

U vrijeme pada zida  u Berlinu se  jako osjetilo, da dolaze stanovnici koji su drugačiji, ne poznaju  strance. Ova nova generacija to više ne zna ali njihovi roditelji se sjećaju tog vremena. Berlin  danas nema industriju, živi od turizma, sve je manje stanova,  sve je pretvoreno u hotele. Pitam se kakav  je to razvoj jer je to jedan turizam relativno jeftine vrste. Nema više ni mjesta za pravu literaturu, sve je obuzela moda, površnost,  brzina, to je kriza koja je globalna.
U  Zagrebu je isto. Veliki  je jaz  između sirotinje i bogatih. Socijalna solidarnost  se izgubila.  To nije dobro, da neki ljudi imaju da se rasipaju a neki namaju ni za plaću. Da netko tko  kaže da voli ovu zemlju i na vlasti je, da tu zemlju još i potkrada. Razmišljali smo o povratku. No, sad smo u godinama. Trebamo doktora, suprug ne govori dobro hrvatski i ne bi mogli zamisliti da tamo treba doktoru, u bolnicu. Ako ostanemo imamo problem ako se vratimo imamo problem, dijelimo sudbinu generacije koja je negdje između dva svijeta.
Najgore je što su naši ljudi ovdje zaboravili živjeti skromno. Došli su u želji zaraditi za jedan bojler  i nisu se znali oduprijeti  želji za imetkom. Postali su tako mnogi robovi potrošačkog društva, radeći teško a željni pokazati što materijalnoga imaju kad odu u rodni kraj. Mislim da mladi Hrvati danas žive drugačije. Nadam se. Ne vidim ih nekako u njemačkom društvu. Ne vidim ih u razgovorima o integraciji kao što se, primjerice sada vidi mnoge mlade Turke i Turkinje sa završenim fakultetima. Manje je naših. No i nas je manje. Možda smo mi i premirni, pa nas se ne primjećuje. Imamo u literaturi Maricu  Bodrožić koja je jako dobra. U njemačkoj politici, Josipa Juratovića.  I to je to.  A mladi moraju više raditi na tome, da sudjeluju u njemačkom društvu, kulturi, literaturi.
Istina, ovdje se najradije čita o političkom disidentstvu  i folkloru.  To je exportna  literatura  za zapadno tržište.  Kuća od kamena i koze ili političke eskapade to ih više zanima nego naša urbana, suvremena  kultura zato što nemaju sliku o  nama kao o intelektualcima već gastarbajterima i zemlji u kojoj se svađa i ratuje. To je ružna slika.  Samo mladi ljudi mogu promijeniti tu sliku.
Od te slike, površnosti današnjeg društva , ispraznosti, ratovanja, sve veće razlike između bogatih i siromašnih, političkih prevara i krađa,  globalne socijalne neosjetljivosti …hvata me bijes. Toliko sam radi toga bijesna da ću ponovo početi pisati!- rekla nam je u razgovoru Irena Vrkljan, kojoj je uz njen 80-ti rođendan prošle godine izašla iz tiska knjiga  “Žene i ovaj suludi svijet”.