piše: Sonja Breljak
Berlin/ Bilo je oko 15 sati netom prošlog utorka kad se zrakoplov iz Zagreba primaknuo Berlinu. Već pogled s visine na grad me dotakne. Razaznajem dijelove, kvartove, građevine. Pet dana odsutna. S radošću se vraćam, već željna obitelji. A bilo je lijepo. I više od toga. Prelijepo.
Dan prvi. Jutarnja strka i zbrka. Dobro, ja sam supruga i majka čevero djece. Istina, nisu baš svi u trenutku doma. I na kraju, odrasla su to već djeca. Svejedno, za svaki slučaj valja štogod pripremiti, nek se mojim muškarcima nađe dok me nema. Smijem se sama sebi. I kao da gledam pokojnu mamu pri istom poslu i mene dok je s nerazumijevanjem gledam poprijeko i vrtim glavom. A sad radim isto …
Samo što je zrakoplov dodirnuo pistu u zračnoj luci Pleso, meni već na um padaju ideje kako provesti ostatak dana. A naći se već istu večer na književnom druženju, baš je po mom ukusu. Za to nikad nisam umorna. Ugodno društvo su književnici, pjesnici i supružnici Sonja i Ivica Smolec, moji velikogorički susjedi. Sa Sonjom surađujem intenzivnije u posljednje vrijeme jer je radila na tehničkom uređenju knjige pokojnog Emila Cipara. Eto, vidim danas, javio nam se emailom Božidar Prosenjak koji je moderirao književni susret sa Sonjom Smolec. Prosenjak je poznati dječji pisac. Nudi nam suradnju i šalje prijedlog i prilog.
Dan drugi. Poranih pa na autobusni kolodvor. U stvari, veza za Zadar je izvrsna, autobusnih linija kao u priči, skoro svaki sat. Dobro, putem je malo uzbudljivo radi jakog vjetra i snijega. Ali, tim više je užitak veći po ulasku u Zadar. Toplo, ugodno. Baš imam sreće.
Ah, ta Sandra! Ta naša Sandra. Kao da se poznajemo godinama. A prvi nam je ovo susret. Istina, između nas je i stotine poruka i tekstova, jedna predivna suradnja započeta prije koju godinu još za života našeg Emila. I Sandra je sudjelovala u izboru tekstova za Emilovu, našu knjigu. Pa poznaje naš rad, naše ciljeve i duh portala. A ja eto, sad upoznah cijelu obitelj Sandrinu, supruga i dva sina, roditelje umirovljenike, nama bliske gastarbajterske prošlosti pa i Kaspera, velikog psa a pravu mazu.
Sandra i šetnja gradom pokazaše mi netipično lice Zadra. Bijel, čist, širok grad. Baš dostojanstveno izgleda. Tamo na rivi divila sam se pogledu koji na more imaju sveučilištarci. “Mahni rukom jednom prema mom fakultetu”, glasila je poruka našeg sonetnog majstora Roka Dobre. “Jesam Roko, jesam. I žao mi da se ne sretosmo! A razumljivo.” Ostaje, umjesto susreta, diviti se tvojim stihovima i na njima ti zahvaljivati:
VIŠE SI OD TOG …
Zapravo jesi s orguljama sâma –
dokle ti more prividnoga mira
Bachovu fugu u D-molu svira,
jer ničim nisi ravnodušje kâma.
Dapače s tobom je toliko plama,
uz fijuk bure iznad sveg nemira,
a štono seže do samog svemira
i što ti dvojbe u duši prelama.
Začudo sva si zemna i nebeska
usred svijeta, stvarna i bez varke
da si tek prkos ili arabeska –
delirij puki kićenosti jarke …
Više si od tog, u popodne zimsko
na rivi Zadra, čak za carstvo rimsko!
(Zadar, 28. studenog 2015.)
Dan treći. Nadam se kako sam u zahvali uspjela ljudima koji me prvi puta vide, pojasniti što to nama vani, daleko od domovine, znači hrvatska riječ i što to nama daleko od domovine znači susret s njom i posebno što nam/mi, znači priznanje, nagrada iz ruku, iz duše domovine. Dođe to kao milovanje i zagrljaj majčine ruke. Tako nekako se osjetih. Hvala kolegama na ugodnu susretu i pažnji.
Dan četvrti. Zadar me ispratio suncem obasjan. Putovanje kraće nego li u dolasku. Nema jakog vjetra pa se ne obilazi. Svejedno, u Zagrebu smo u rano popodne. U miru velikogoričkoga stana pregledam stranice portala. Rezimiram doživljaje. A na sasvim prozaične potrebe poput gladi, moradoh ipak odgovoriti pa u nedjeljno kasno popodne (trgovine zatvorene), potražih kakav kutak gdje se dobro (ili uopće) jede u Velikoj Gorici. Za čudo, u centru grada otkrih finu kombinaciju restoran/slastičarna/kiosk, s vrlo prihvatljivim cijenama. Čini mi se, ne bijah posljednji puta tu.
Dan peti. Iskoristih ga posjetiti Maticu iseljenika. Nikad prije nisam. A dogovor pao pismenim putem. Autobusom iz Velike Gorice pa do stajališta kod dvorane Vatroslava Lisinskog.
Rekoh već, otoplilo u Zagrebu, sunčano, ugodno. Ljudi “nabili” sunčane. E, tu sam, ispred Lisinskog, na dvjema damama vidjela tako skupocjene bunde kakve nećete vidjeti ni na berlinskom mondenom KuDammu.
Matica iseljenika je tu u Radićevoj ulici na broju 3. Zgrada je naslonjena na dvoranu Lisinski, ni po čemu posebna dvokatnica. To je naš iseljenički dom. I ja sam prvi puta ovdje a kamo li ostali iseljenici.
Na porti zovu telefonom, informiraju da sam tu, i kud krenuti. Već se čuje glas koji doziva: “Sonjaaaaa!” I ja se odazivam. “Dođite na drugi kat“, poručuju i ja se nakon još jednog kata nađoh u zagrljaju Vesne Kukavica, voditeljice Odjela za nakladništvo pa Diane Šimurina Šoufek, urednice web portala Matice. A upoznah na kratko i Hrvoja Salopeka, glavnog i odgovornog urednika časopisa Matica.
Pokazalo se da je naš portal vrlo čitan, da ovdje poznaju naše teme i likove, nude suradnju, daruju knjige, predlažu promociju Hrvatskog glasa Berlin, Emilove knjige. I još me izljubiše, izgrliše, nahvališe. E, daj sad ti to vidi, otkud?
Razmišljam o ovome svemu doživljenom dok se u dan šesti, zrakoplov primiče mom gradu. Žurim na autobus, pa podzemnom. Što prije do moje drage ulice. Doma nikoga. Još je rano, radni je dan. I ja već preuzimam kontrolu u kuhinji i za računalom u dnevnom boravku. Moja vječita relacija. Pravim pitu, sigurno su se dečki poželjeli. I pišem prvi tekst za drugi dan.
Otvaram poštu. Kad tamo “Danica”, katolički kalendar, kultni godišnjak. U njemu je svojevremeno objavljivao i veliki Nikola Šop. To mi je rekao njegov unuk koji živi u Berlinu. I meni je zadovoljstvo držati u rukama ovaj novi broj (godište 135.) u kojemu je (dvanaestu godinu za redom) i moja priča naslova: I ljubavi i mržnje između nas.
Dolaze moj radnici, đaci. Grlimo se, ljubimo, pričamo. Nazivam i dvije kćerke koje nisu s nama. Pa sad, mi možemo pričati do beskraja. A mene i njih posao zove. Stigla doma. Dobro je. Sad malo kolotečine do idućeg putovanja idućeg četvrtka. Pa, kako to, opet? E da. Promocija knjige Emila Cipara je u Slavonskom Brodu idući petak u 18 sati u Gradskoj knjižnici.
Volim ja putovati, odlaziti, vraćati se. Raspakujem stvari. Stavljam jaknu u ormar. Kad, u džepu -srce. Ono licitarsko, malo. Kod rastanka u Matici, u ruku mi ga utisnula Diana Šimurina Šoufek. Veli: “Eto, ja nemam knjiga ali imam srce”.
I zaboravih na njega, pa mi ostalo u džepu.
Na njemu piše: Croatia.
Znakovito.
SONET JEDINSTVENOJ
Urednici Sonji Breljak
Da nam, Sonjo, Tebe nije
(tko to može zamisliti?!),
valjalo bi što hitnije
baš takvu Te izmisliti!
Da nam, Sonjo, Tebe nema
s dušom-suncem na portalu,
puna kapa tad problema
i nemoći za pohvalu.
Ali, tu si, u svom liku:
perom svojim bliskost rišeš
i na slavu, i na diku
koji su te na svijet dali –
jedinstvenu dokle dišeš
i sve dok nam šúme vâli.
Draga Sonja,
Hvala Vam na prelijepom tekstu. Dođite nam opet. Što prije. Bit će i knjiga, i kavica- prava zagrebačka. Puno pozdrava iz Hrvatske matice iswljenika
Svaka Vam čast <3
Oljepšali ste mi još jedan dan.
Čitajući tekst, “putovala” sam zajedno sa Sonjom. I uživala. Hvala!