piše: Stjepan Poljaković
Nekako ne vjerujem u sudbinu. Mislim da smo kovači vlastite sreće i da je barem 50% do naše odluke.
O ovome mislim na dan koji je meni i mojoj seki posebno bolan. Toliko da nekada o tome i ne pričamo. Ni sada ne bih o tome al´ eto, kriv je moj prijatelj Figaro.
Upoznali smo se ima tome 20-ak godina, nekako po njihovom dolasku u izbjeglištvo iz Đeletovaca. Zapamtio sam ga po živopisnom nastupu na jednoj svečanosti, spremao se na put u Ameriku kod sinova Bobe i Bate. Tražio je od nas da se molimo da ne završi kao Jona u kitovom trbuhu na dnu oceana.
Otišao je preko Bare ali kako to biva s nama Panoncima, nije predugo izdržao, zov zavičaja bio je jači i nakon nekog vremena, iz ćoška crkve se čuo poznati glas.
Pamtim jedan doček Nove godine, 1996-97. Rastezao sam harmoniku iz jednog jedinog tonaliteta. Ja, on, Zdena i Laci, napravili smo ambijent za naše duše. Uživao sam slušati kako pjeva. Bilo je dovoljno pomisliti da će biti u društvu s nama i već smo se smješkali.
Nije mogao ni bez svojih Đeletovaca. Na jednom od mojih gostovanja pokazivao mi je čamac u kojem su on i sin dolazili do sela kada je to bilo još rizično.
Bio sam s njima kada su se spremali preseliti u Đeletovce. Ostvarila mi se želja da zajedno odsviramo jednu probu njegove tamburaške bande u Banovcima.
U jednom se trenutku okrenuo prema meni i pitao me: „Što ćeš mi pevati kada umrem?“
Dok sam živ sjećat ću se kako mi je u pola posla iz traktora doviknuo: „Pevaj mi Stile ko David Šaulu, Zli su me dusi obuzeli“. Bio je to njegov način da u najtežim trenutcima svu frustraciju progura kroz smjeh i šalu.
Moji nećaci ne znaju da sam od njega naučio pjesmicu koju sam im pjevao kao uspavanku….“Uja, pjevaj mi Golubicu“…. Poranila djevojčica golube da hrani…..
Prije guglanja i yu tjuba postojao je on Figaro. Kada god smo išli njemu u goste nosio sam papir i olovku i ako je bilo prilike, zapisivao riječi pjesama.
Obnovili su kuću i štale, Bata je kupio još jednu kuću tik do njihova imanja, stigli su i unuci…
Nismo se sretali zadnjih godina, skoro da i ne pamtim kada smo zadnji puta bili skupa.
Baš zato mi je danas bilo važno biti tamo. Umro je iznenada, u svom dvorištu.Srce u kojem je bilo mjesta za sve, stalo je u sekundi.
Stajao sam kraj Bate blizu groba i šapnuo mu kako je na današnji dan prije 20 godina umro i moj otac….
I, sada ono o sudbini. Ne vjerujem u to, vjerujem u Božju providnost i to da on najbolje zna kada je kome i kako poći s ovih livada.
Kažu, nije red smijati se na groblju a ja bih baš to. Došlo mi je danas sve tamo zamoliti da se onako kolektivno nasmijemo smrti u lice i kažemo joj veliko: „Iš!“
Naš brat Mirko vjerovao je u uskrsnuće od mrtvih, naš Figaro nam je u nasljeđe ostavio mnoštvo anegdota, prevrijednih i preveselih da bi ih kvarili suzama.
Ono što me osobno tješi i u što želim vjerovati je da ćemo se sresti jednog dana tamo gore pod jednom od rajskih voćaka i kao nekada zapjevati, totalno nebitno koju. Bitnije je s kime.
Ovo je moj oproštaj s njime. Na dan kada sam izgubio svoga oca oprostio sam se s prijateljem na svoj način.
Završni čin sahrane, gotovo filmski. Seosko groblje u ravnici, trava se povija na laganom vjetru, suton pada, vedro nebo s ponekim oblakom, zemlja crnica i jedan lijes nad grobom.
Kada su tamburaši zasvirali „Otišo je otac moj polako“ zapjevao sam s njima, onako potiho, da ne kvarim, a opet….
Stihovi koji mi ne izlaze iz glave od kako sam čuo da je otišao pripadaju pjesmi „Upregnut ću u fijaker vrance“
„….ja se vraćam moj jedini dome,
Neka vranci ravnicom pojure,
Pa nek umrem na salašu mome,
Sahranite mene uz tambure.“
Doviđenja, Figaro…