piše: Dragica Šimić
Snijeg je te zime napadao rano, kao da je htio svojom bjelinom sakriti zgarišta, porušeni grad, žrvte zavijene u crno, uginula tijela životinja pokraj puta što su još za života izgubila svoje vlasnike u velikom zbjegu izranjavanih, napaćenih ljudskih života.
I zatrpao je sve, nemilosrdno okivajući ledom i novim pahuljama rijetke i ogoljele grane. Zavijao je ponekad, na izgled bijesno povijajući tek gole drvorede kestenja što su izgledali kao jedini živi stvorovi što se otimlju i bore s hladnom prirodom.
No ipak, u tom dubokom snijegu micale se dvije pognute siluete, jedna viša, jedna skroz mala koja je jedva izvirivala iz nivoa napadanog snijega. Koračali su polako, ponekad pogledajući u prozore kuća kraj kojih su prolazili i kojima je tek bogati sivi dim koji se dizao iz dimnjaka dao naslutiti da je unutra toplo i udobno, da bi im od toploga čaja ponovo oživjela smrznuta stopala i otvrdnuti prsti ruku.
Ponekad bi se usudila, pokucala bi na neka od tih vrata tražeći nešto toplo za svoje dijete, jabuku, kruha ili topli napitak pa i prenoćište. Ponekad bi im se neka dobra duša smilovala pustila ih da ostanu preko noći a danju bi nastavili svoje besciljno lutanje.
Sad se činilo kao da znaju kamo idu. Prolazili su polako ulicu po ulicu. Iz šalom zamotanih lica virile su samo oči pune neke sitne nade da je njihovom lutanju kraj. Dijete je već znalo da će ovo za njega značiti privremeno odvajanje od majke ali nije puno postavljao pitanja. Njegovo malo iznemoglo tijelo žudilo je za toplotom, toplim obrokom i sigurnošću krova. Već su mu rekli da je ona bolesna i da se mora liječiti i ipak u svom djetinjem neznanju nerado se mirilo s mišlju da će biti lišen njene brige i zaštite kako god ona izgledala neuspješna.
Došli su pred visoku prizemnicu, neožbukanu i nezavršenu, čiji su veliki prozori bili zatvoreni tek najlonom i čiju je gradnju naprasno prekinuo rat. Mnoge su kuće imale na okvirima prozora najlon jer su od ratnih detonacija stakla bila popucala. Susjedna kuća je bila minirana i sravnjena do tla a usljed snažne detonacije i ostale kuće su bile ruinirane i oštećene. Ipak i iz ove se dizao gusti dim koji je obećavao toplotu i zaštitu unutrašnjosti.
Prilika pokuca okruglom metalnom alkom koja je više služila kao ukras na vratima kako zvono već odavno nije bilo u službi jer je napajanje strujom već na početku rata bilo prekinuto na cijelom području grada i okolice od strane neprijatelja koji je u posjedu držao najbližu elektranu. Prodorni zveket ispuni unutrašnjost kuće i vrata se ubrzo otvoriše kao da su dvije zametene prilike već odavno očekivane u ovom domu.
Propustila sam ih unutra i brzo zatvorila vrata ne dopuštajući hladnoći da prodre u unutrašnjost. Sagnuh se prvo do djeteta. Opipah mu smrznute prstiće i zagledah se u plave širom otvorene oči koje malo stidljivo na trenutak skrenuše pogled u stranu. Prože me tuga pri pomisli što je ovo dijete sve prošlo po hladnim bespućima grada kog su redovno zasipale granate, bez hrane, bez skloništa.
Smjestih ih u toplotu pored vatre i stavih vodu u posudu što je ubrzo proključala. Ubacih slabe zalihe nekog čaja i listići se polako počeše topiti u uzavreloj posudi.
–Tetka, imaš li šećera. Izgovori djetešce kad mu primaknuh topli napitak.
U kući nije preostalo puno namirnica ali je još uvijek bilo krumpira, brašna, ulja i vrlo malo šećera kojeg sam dobijala u Caritasu. Ispekla sam uštipke i ponudila ih. Primaknuh mu posudicu sa istim gledajući ga kako žlicom uzima toliko željenu namirnicu i kako ustaje poslije popijenog čaja gipkim kretnjama djeteta razgledajući unutrašnjost kuće.
Ubrzo se dječaci upustiše u igru sa autićima na podu, omamljeni toplotom i ugodnošću dnevnog boravka dok je vani nemilice zasipao snijeg.
Marija se nasmija onim svojim dobro poznatim smijehom koji ni očaj nije mogao zatomiti. Taj smijeh je djelomično bio i znak njene bolesti u kojoj nije bila u mogućnosti rasuđivati jasno ali je majčinski osjećaj uvijek imala stalan i neugrožen, na prvom mjestu u svom životu.
– Kako si saznala za nas? Upita me.
– Od svećenika. Rekli su na misi da su vas ljudi prepoznali kako lutate po gradu. Zamolili su da neko dođe po dijete a ti ćeš biti kod sestre dok ti ne bude bolje.
– Znaš da ga ne bih nikome dala, samo tebi.
– Bit će mu dobro kod mene, ne brini. Kako ste preživjeli na ovoj hladnoći?
-Prosila sam. Ljudi bi se sažalili, pružili bi hranu zbog djeteta, čak su nas primali i da prenoćimo. Dok nije zasnježilo bili smo u kući mojih roditelja. Izgubili smo se u zbjegu. Uspjela sam naći put do kuće koja je već bila zapaljena i bez krova i sve je bilo u redu dok nije zastudilo. Shvatila sam da moramo otići iz sela i potržiti pomoć u gradu.
Poslije par suvislih rečenica počela bi opet govoriti nepovezano a onda bi se odsutno zagledala u neku nevidljivu točku. Znala sam da će biti potrebno puno vremena da ponovno uzimanje zanemarene terapije učini svoje. Možda će se bolest pogoršavati. Morala sam očekivati najgore. Okrenuh se djetetu. Izgledao je zaigrano i zadovoljno sve dok se ona nije odlučila na odlazak.
Ostavio je igračke i uhvatio se za rub njenog kaputa.
– Nemoj ići, progovorio je tiho čas pogledajući u mene čas u nju kao da je očekivao da učinim nešto, da je zadržim.
– Doći ću brzo, obećavam. Neću te zaboraviti. Rekla je i ponovo se nasmijala onim svojim grlenim smijehom.
Ispratila sam je do vrata i dogovorile smo se kojim danima će ga doći posjećivati da bih u to vrijeme bila kod kuće. Nestala je ponovo u snježnoj mećavi.
Fran je bio šutljiv, nije plakao ali sam mu u djetinjim očima čitala golemu tugu. Pokušah mu zabaviti misli novom igrom uključujući i svoju djecu ne bi li mu bar malo sa nježnih pleća skinula osjećaj težine zbog neizvjesnosti koja mi je i samoj visila nad glavom. Hrane nestaje, sreća pa ogrjeva još ima jer zima je počela rano a nema još nikakvih naznaka da bi mogao biti kraj rata. Pored zabrinutosti za život moga supruga u logoru svaki novi doživljeni dan u kojem nismo bili ranjeni ili ubijeni činio se kao čudo. No nikada se nisam mogla oteti osjećaju kad bih se uputila po vodu u susjedno dvorište na vanjsku pumpu kako me neko drži na nišanu. Odahnula bih kad bih ušla u sigurnost zidova i često sam se pitala što bi bilo sa djecom kada bi mene zadesila takva sudbina.
Kada sam navečer ugasila lojanicu a činila sam to vrlo rano jer noći su bile duge, sjedili bi šćućureni uz mene a ja sam im pričala priče. U tim trenutcima potpuno bi zaboravili sve nedaće tog teškog vremena prepustivši se mašti koja ih je nosila u jedan drugi svijet.
Kako ih je sada bilo četvoro samo su dvoje mogli sjediti tik uz mene, pa bi se poslije izvjesnog vremena mijenjali za mjesto da se svi za neko vrijeme ušuškaju uz zaštitničku toplotu moga tijela.
Na kraju ipak nije izdržao. Čula sam kako je zajecao u tišini. Privinula sam ga uz sebe i sama gutajući suze.
– Gdje je Ona sada? Upitao je zabrinuto plašeći se za njenu sudbinu i njeno stanje.
– Ona je kod svoje sestre, tvoje druge tetke. Ne brini, već sutra će doći, vidjet ćeš. Sada spavaj bezbrižno, bit će sve u redu. Gladila sam ga polako po kosi i licu, uzdahnuo je duboko i konačno zapao u dubok san.
Ali ja nisam mogla zaspati. Duša mi je bila tužna u neizvjesnosti te noći, u iščekivanju dana koji će donijeti nove brige, nova ratna razaranja, novo natjecanje sa smrću koja je bila najčešći posjetitelj ratnih dana, noći, svitanja i sumraka. Suza bi se podigla negdje iz duše, nekim tajnim kanalićima bi stigla nadomak oka i ja bih je željela, da se izlije i bar na kratko oslobodi me bola. No, ona nije htjela. Kao živo biće lišavala me olakšanja, držala me u pripravnosti i sjeti dok sam im osluškujući čudne zvuke izvana posmatrala smirena i blažena mala lišca. I to je bilo sve što me tješilo u tim danima, što mi punilo dušu nekom čistom kristalnom snagom i davalo jakost kad je sve drugo rušilo u tamu i bijedu ljudskog postojanja.
Prisjetih se razgovora sa župnikom kojemu su najviše pristizale vijesti o razdvojenim obiteljima ili njihovim izgubljenim članovima i koji je nesebično davao svu svoju snagu da ih spoji. Pažljivo je slušao odgovore na moja pitanja o srodstvu sa dječakom kao da je iz njih htio izvući zaključak o mojoj pouzdanosti.
– Majka je jako bolesna. Sad trenutno su kod njene sestre, znaš kako je, treba joj dugotrajno liječenje, neće se moći brinuti i o djetetu a sestra će sigurno biti zaokupljena njom. Posjetit ću ih, reći im da vam dovedu dijete ali vrlo je upitno da li će majka pristati.
– Nadam se da će uspjeti razabrati da je to u ovome trenutku najbolje za njega.
Zahvalih se na brizi i krenuh iz prepunog ureda, između gomile ljudi svih nacionalnosti koji su došli od fratara tražiti pomoć u svojoj potrazi za izgubljenim članovima obitelji.
I eto sada je bio tu, uz mene, dijeleći sa mnom u snu ovu tamnu noć. Ali već ujutro kada nova zora rastjera mrak svanut će i nova nada za nas, jer nada umire zadnja.