piše: Sandra Marelja Muić
Prošlo je svega nekoliko dana kako je Zadar punio medijske naslove činom mahnitog razbijanja solarnih ploča na gradskom spomeniku Pozdrav Suncu, koji se dogodio usred bijela dana.
Istog tog prijepodneva sam se provezla tim dijelom poluotoka, ravno iz bolničke sobe, da namirim dušu nakon boravka u nekoj drugoj dimenziji života. Omiljeni sraz bijelog i plavog, benigno naslikavanje posjetitelja koji svojom znatiželjom ne narušavaju ljepotu tog sklada i tepih od svježe zelene travice implementiran u tom plavo-bijelom poljupcu kamena, mora i solarnih ploča pružao je jako umirujuću sliku, daleko od frenetičnosti misli i tegobne svakodnevnice.
Otprilike sat poslije, neki je nesretnik uhvatio bubati po staklenim pločama netom obnovljene instalacije sa željeznim poklopcem, ne bi li olakšao teret sa svoje duše, te se nakon svog destruktivnog mantranja zaputio biciklom kući. I, naravno, kao i svi iz proteklih epizoda koje su se odvijale na ovom prekrasnom potezu Hrvatske, nedugo potom završio na psihijatriji.
Prekrasan grad, čija ljepota starine nije samo plastična kulisa naslikavanja, vlasnik turističkih rekorda i priznanja, najstarijeg sveučilišta u zemlji i rasadnik humanista, s bezbroj sportskih klubova i kvalitetnih škola, svako malo završi u rubrikama crne kronike i tragedija, kao i brojna mjesta županije kojom stoluje. I redovno netko iz tih epizoda završi na psihijatriji ili ispod ploče.
U veljači je otac s Paga bacio četvero male djece kroz prozor, u siječnju je čovjek iz Sukošana umlatio na smrt tri člana šire obitelji i ubio sebe na kraju. Prošlo ljeto je mlada djevojka brutalno premlaćena u zadarskom kvartovskom kafiću naočigled sviju koji su se nalazili tamo, a djevojka koja je bila na psihijatrijskom liječenju radila je proljetos u obrovačkoj ordinaciji s pacijentima – svi slučajevi u nekom razdoblju od godine dana i svi u usred bijela dana.
Teško je razlučiti da li se slučajevi nadmeću međusobno po težini tragičnosti, ondje gdje je bilo ljudskih žrtava i ili po težini nedjelotvornosti sustava, gdje su najveće žrtve počinitelji sami.
I priča je uvijek u istim nijansama, poteklim iz nekih teških boja pravnog sustava. Neuračunljiv, podeblji dosje, poznat policiji, sudska odluka, centar za socijalnu skrb, odslužena zatvorska kazna, liječen na psihijatriji; pojmovi su koji nam se serviraju nakon ovakvih epizoda.
Tragovi djelovanja sustava i pravne države i otvorena pitanja koja ostaju iza – kako se to moglo dogoditi, što je trebalo napraviti, kako nitko nije reagirao prije?
Sva ta pitanja i ljudski životi, ne samo aktera, nego i brojnih drugih. Takva djela multipliciraju žrtve u malim sredinama, cijele obitelji su stigmatizirane i nose teret malomišćanskog suda. Dalmacija je uvijek jedno malo misto, neovisno o kolikoj zajednici se radilo, to je jednostavno njeno nasljeđe i njen habitus življenja. Tu mentalnu sliku ne mijenja ni galopirajuća turistifikacija, ni novi home port za kruzere.
Obrasci ponašanja koji možda i nisu samo slučajnost, jer ih sama učestalost demantira. Kao tihi spavači usred silne ljepote, poput metastaza u lijepoj skladnom organizmu koje spavaju i razaraju, a ne daju se prepoznati.
Ironijom slučaja, i u lijepoj skladnoj zadarskoj županiji ima najveći broj oboljelih od karcinoma u odnosu na broj stanovnika, a ima i najveći broj liječenih ovisnika. Ima centar za djecu s posebnim potrebama, koji se gradi već toliko dugo, da ta djeca više nisu ni djeca. Ima i mladih s avionskim kartama za Švedsku i Irsku, a ima i više skupljača boca od postavljenih kanti za otpadke.
Koliko kapi kiše na Pozdravu Suncu!