BOŽIĆ UZ ONO MALO DUŠE - Hrvatski Glas Berlin

BOŽIĆ UZ ONO MALO DUŠE

piše: Martina Budimir
pocket-watch-598039_640-610x350Nisam književni kritičar, nisam čak ni neki knjiški moljac. Imam doduše faza kada, vjerovali ili ne, u 14 dana pročitam 14 knjiga, ali obaveze i nove tehnologije sve mi manje vremena ostavljaju za čitanje „papirnatih“ knjiga.

Ako se i uhvatim čitanja, godine i umor učine svoje i često čitajući zaspim. Prošla su vremena kada sam neku knjigu čitala cijelu noć jer ju nisam mogla ispustiti iz ruku.

Pročitam i ja gotovo sve knjige koje moj sin ima za lektiru. Popis nije isti kao u moje doba, a skrušeno priznajem da sam se negdje do trećeg gimnazije znala i „prošvercati“ ne pročitavši baš svaku knjigu obvezne lektire.

Badnjak je prošao u obiteljskom ozračju. Neki su članovi obitelji odnedavno pripadnici dijaspore, a radilo se do zadnjega dana pa se putovalo u zadnji tren. Badnji je ručak ujedno i prilika za susret s obitelji, prvi puta nakon nekoliko mjeseci.

Kićenje bora, kako se u Slavoniji još uvijek krivo kaže, opet je dopalo mene jer ja bih, kažu mi, ionako sve ponovno preuredila, svaka kuglica mora imati savršeno mjesto.

Na Božić neću raditi, neću naviti budilicu koja me, budimo realni, nikada ni ne uspije probuditi. Neću čak niti ići čestitati niti forsirati čestitanje telefonom ili, kako je to posljednjih godina moderno, SMS-ovima ili mailovima. Odgovorit ću tek na one čestitke koje dobijem. Sve ostalo odgađam za sljedeći dan.

Hm, ništa ne raditi… Lakše je to izreći nego uistinu učiniti. Surfanje? I to mi je dosadilo. Na koncu, ne mogu cijeloga dana surfati. Pogled mi pada na knjigu „Ono malo duše“ koju nedavno dobih od drage mi osobe. Počela sam ju čitati odmah, prvoga dana, ali obaveze učiniše svoje pa je knjiga završila „načeta“ na polici.

Savršeno! I prije nekoliko sam je dana s guštom uzela u ruke. Da, radi se o tekstovima koje sam većim dijelom već čitala kako su bili objavljivani na stranicama Hrvatskog glasa Berlin, ali ovako, u knjizi, imaju potpuno drugačiju draž. Već sam toga prvoga dana neke priče pročitala naglas suprugu. Zajedno zaključismo da bi neki tekstovi komotno mogli biti uvršteni u školske udžbenike i kako je čovjek stvarno znao pisati.

A tko je taj Čovjek? Poznavah ga, kao uostalom i većina vas, sa stranica HGB-a, ali i iz komentara prijateljice Sonje koju upoznah 2006. ni ne sluteći da će me jednoga dana potaknuti da i ja počnem javno pisati.

S obitelji često idem u Slavonski Brod, pa mi je Sonja nekoliko puta natuknula, što direktno što indirektno, kako bih se mogla javiti Emilu i upoznati ga. No ja sam čudna biljka, možda naizgled društvena, ali u biti samotnjak koji se najsigurnije osjeća u uskom krugu bliskih osoba ili, baš onako, zapravo sama.

Nije mi žao što me je moja majka, na prepad, jednoga dana ipak upoznala s urednikom. Nakon prvoga grča i ljutnje jer je sve to bilo neočekivano i iznenada, ipak mi je bilo drago što sam upoznala toplu, inteligentnu, načitanu i duhovitu osobu, upravo onakvu kakvu se moglo iščitati iz njegovih tekstova.

Evo, već ovaj dugački uvod dovoljno govori o tome kako književni kritičar nikad nisam bila niti ću ikada biti. No imam potrebu napisati osvrt, podijeliti svoje razmišljanje, dojam koji je na mene ostavila knjiga.

Čitajući knjigu, smijala sam se, plakala, razmišljala i zamislila se nad mnogim pitanjima. Ponovno sam neke priče pročitala naglas, suprugu. Rasplakala je i njega. Znam da se neće ljutiti jer je čovjek koji se ne stidi svojih emocija niti pokazivanja istih.

Priče složene u cjelinu po rubrikama u kojima su objavljivane na Hrvatskom glasu Berlin toliko su različite, a opet tako povezane, savršeno odabrane i savršeno složene u jednu knjigu. Kroz priče pune duhovitosti, dubokoumnosti, emocija i prije svega života vidi se i svojevrsna evolucija autora.

Tko god uzme knjigu u ruke, sigurno će se pitati zašto nije nastala i ranije. Znam da je dugo planirana zajednička knjiga dvoje osnivača HGB-a, više mi je puta Sonja to napomenula, ali doista je šteta što niti ta niti ova konačno objavljena nisu ranije ugledale svjetlo dana.

„Ono malo duše“ pisana je s toliko puno duše da ću joj se sigurno još puno puta vraćati. S toliko emocija, ali i objektivnosti i trezvenog gledanja na mnoge događaje koje rijetko koga ostavljaju ravnodušnima, djeluje mi poput udarca gonga, buđenja koje mnoge stvari čini jasnijima. A poput svakoga gonga valovi se šire dalje, snagom koju je nemoguće čak i fizički ne osjetiti.

Stvari su ponekad sasvim jednostavne koliko god ih se mi, drugi, neka viša sila trudili učiniti kompliciranima. Životna filozofija onih koji ih uspiju jasno vidjeti, a još jasnije prikazati jednostavnima nama, običnim smrtnicima, djeluje poput čarobnog napitka, otvaranja očiju. Jer stvari u suštini i jesu jednostavne.

Kao što reče autor citirajući satiričnog lika, Heinza Beckera: „Život ti počinje rođenjem, a završava smrću. Između toga moraš se nekako snaći.“

Rijetki su ljudi koji na jednostavan način, rječnikom razumljivim svakome uspiju izreći najveće mudrosti, iznijeti stvari onakve kakve uistinu jesu, bez da ikoga povrijede, izlože. Upravo je u tome vrijednost pravih pisaca koju prepoznaše oni koji su svoju priču ispričali tek Emilu kao svojevrstan coming out.

Mene je čitanje knjige „Ono malo duše“ učinilo boljom osobom, znate ono, kada čitanje knjige na vas djeluje kao katarza. Izazvalo je u meni divljenje, poštovanje, ali i mrvicu ljutnje što tekstovi složeni u knjigu i ranije nisu ugledali svjetlo dana ili barem svjetlost petrolejske lampe na voljenom osječkom uglu…

Related Post

2
Leave a Reply

avatar
2 Comment threads
0 Thread replies
0 Followers
 
Most reacted comment
Hottest comment thread
2 Comment authors
dubravkaMarija Recent comment authors
  Subscribe  
newest oldest most voted
Notify of
dubravka
Guest
dubravka

Sretna sam što imam ovu knjigu, jer ona mi pomaže
tkati ljepši dan.
Dubravka

Marija
Guest
Marija

Martina, potpisujem sve što si napisala o knjizi.Mislim da se knjiga Ono malo duše toplo dotakla svačije duše.