TRAGOM IZGUBLJENOG PRIJATELJSTVA

piše: Marija Kukić
Svakoga jutra, po suncu, magli, kiši, snijegu, po vrućini i hladnoći sjedala je na svoj bicikl i vozila se brdovitom prašnjavom cestom do željezničke postaje. Trebalo je na vrijeme stići na vlak koji će je odvesti  do grada u kojem je Magdalena pohađala gimnaziju.

Pospana, već pomalo i umorna od ranojutarnje vožnje biciklom, nije ni primjećivala ljude oko sebe. Nije zato ni uočila da je svakodnevno ispod oka  pogledava jedan mladić. I on je  svako jutro, vozeći se biciklom, išao na posao. Njoj sve to nije bilo važno, o simpatijama nije razmišljala niti su je zanimale. Željela je s uspjehom završiti gimnaziju i ako bude mogućnosti, nastaviti školovanje.

Kako je to bivalo u onim dalekim vremenima, svako selo imalo je svoj kirvaj. I Magdalena je bila pozvana  na kirvaj  kod rodbine u susjedno selo. Za stolom je sjedilo mnogo  uzvanika, Magdaleni uglavnom nepoznatih osoba.

Među gostima nalazio se i mladić koji je Magdalenu svako jutro pogledavao ispod oka. Mlada, neiskusna, nezrela, neupućena u tajne mladenaštva …Magdalena nije shvatila da je mladić (nazovimo ga Nikola) zapravo želio poznanstvo s njom i da je njegov dolazak bio isplaniran i dogovoren s rođakom. Trebalo je spojiti Nikolu i Magdalenu.

O Bože! Kako se Magdalena iznenadila! I naljutila! I uvrijedila! I rastužila! Toliko je bila iznenađena i uplašena pa je odmah poslije ručka odjurila kući. Nije ju zanimala ni zabava koja je u to vrijeme bila prava „poslastica“ mladima. Tu se rađale nove ljubavi, plesalo se i zabavljalo do jutra, to je bio pravi raj. Nikoli se ovoga puta izjalovio plan.

No, Nikola je bio uporan. Dok je Magdalena na seoskom pašnjaku napasala krave, on je često navraćao  nadajući se da će s njom naći zajednički jezik i da će ga ona početi gledati drugačijim očima. Možda očima ljubavi!

Ali, ne! Magdalena je bila uporna u odbijanju. Počeo joj je smetati njegov dolazak. Ni sama nije znala što joj je to kod Nikole smetalo.  Nije bio ružan, nije bio nepristojan, bio je tih, skroman, imao ja stalan posao. Jedino je imao malu govornu manu, zamuckivao je kada je govorio. Je li to bio glavni razlog njenog odbijanja ili je jednostavno tako moralo biti?

Ah, što je Magdalena bila bijesna kada je vidjela da Nikola stiže! Kako mu to reći? Nije bila toliko odvažna da mu  kaže neka više ne dolazi.

Jednoga dana (baš kao u bajci!) pozvala je svoju prijateljicu Anu da joj pravi društvo jer se nadala da će Nikola opet navratiti. I nije se prevarila! Nakon  međusobnog upoznavanja, Magdalena se sa svojim blagom diskretno povukla na drugu stranu pašnjaka ostavivši Anu i Nikolu  nasamo.

Magdalena je u međuvremenu osjetila da se Anin odnos prema njoj jako promijenio. Nestalo je topline razgovora, povjeravanja. Prestala ju je pozdravljati, nestalo je svake komunikacije,  nije bilo više ni zajedničkih odlazaka u crkvu, na zabavu …

„Što se to događa s Anom? Zašto se tako ponaša?  Što sam joj učinila? pitala se Magdalena često.

Enigma je brzo riješena. Ana se jako bojala da joj Magdalena  ne „otme“ Nikolu. O, Bože! Pa Magdalena ih je i upoznala. Mogla je „imati“ Nikolu samo da je htjela.

Slijedili su razgovori između njih dvije. Prvi korak učinila je Magdalena rekavši:

 „Znaš, Ana, ne boj se! Ja ti nisam nikakva prijetnja! Moj prioritet je škola, a za ljubav uvijek ima vremena. Uostalom, tko te je upoznao s Nikolom? Da nije bilo mene, vjerojatno se nikada ne biste sreli.“

Sve je krenulo svojim tokom. Ana i Nikola su se zbližili, zaljubili, oženili … Rijeka života odnijela ih je u inozemstvo.

Ana je vrlo brzo zaboravila  svoju prijateljicu iz mladih dana. Nikada joj se nije javila, nikada je nije pozdravila, nikada je nije posjetila. Danas se možda ne bi ni prepoznale jer toliko je vremena već prošlo od dana njihovog djevojaštva.

Magdalena se sjetila  Ane i Nikole ovih dana kada je na jednom skupu susrela njihovu kćerku. Sjetila se kako ih  je nekada vezalo divno prijateljstvo, a danas su potpuni stranci.

„Ne, nikada mi nije pričala o Vama. Nisam ni znala da postojite, da ste poznavali moje roditelje, da ste s mojom majkom dijelili  dane djevojaštva“, rekla je njihova kćerka.

„Ipak ih pozdravi! Reci da ih je pozdravila prijateljica iz mladosti  koja ih je upoznala,  koja je s majkom dijelila  mnogo zajedničkih trenutaka,“ rekla je Magdalena,  a u sebi se zapitala:

„Zašto ljudi, kada srede svoj život, često  duhovno osiromaše? Zašto zaborave sve lijepe dane koji su ukrašavali njihove ( i naše) živote? Kako mogu zaboraviti prijatelje s kojima su dijelili mladenačka tajnovita, ali i duhovna dobra, koji  su bili uz njih i s njima onda kada im je to bilo najpotrebnije? Kako se Ana nikada nije sjetila da je, unatoč siromaštvu, služenja u tuđoj kući, nepismenosti …bila zagrljena rukom i zagrljajem Magdaleninig prijateljstva? Zašto? Zar je zaboravila da ju je Magdalena prigrlila kao najdraže biće?“

Zagrljaj je prekrasan dar – jedna veličina odgovara svima.

Nakon susreta s njihovom kćerkom, Magdaleni  se nameću još mnoga druga pitanja o prijateljstvu na koje je teško, gotovo nemoguće pronaći pravi odgovor.