piše: Sandra Marelja Muić
I opet je to doba godine kada se nebo svugdje zatmurni, uhvati nas sjeta i na dušu se spusti sva težina boli i dođe nam Vukovar.
Bešumno za njim dođe i Škabrnja, svaki u svojoj tuzi. I Lovas prije. I Nadin poslije. Ernestinovo. I svi ostali, još bešumniji u svojoj boli. A mi se trgnemo.
Zar je već godinu dana prošlo odkad smo vas se sjetili, pa jebemumater kako to vrijeme leti, eto ste opet na redu da vas se svi zajedno jednom godišnje sjetimo. Oprostite, nismo stigli prije. Brojali smo turiste, razglabali smo tko je važniji od koga u saborskoj fotelji i koliko je utakmica upropastio koji izbornik. To su sve odreda teme od životne važnosti. Ali, ne brinite, zemlja je napravila puni krug oko svoje osi, došli ste i vi na red opet.
Bez obzira na tu jednokratnu godišnju uzancu, tuđa bol redovno zaboli i samim time prestaje biti tuđa, nego postaje bol svih nas. Uvijek nas jednako dotaknu majke u tuzi, slike sravnjenog grada i nezaboravnog očaja. Nemam riječi za beskrajnu hrabrost ljudi koji mogu uopće govoriti o tome, jer teško da ih mi drugi možemo razumijeti.
Ne pratim ni vijesti ni dnevnik, dani su preteški po sebi, vidim samo natpise na portalima. Nema podijeljenih kolona, nema ovih i onih, čemu je to bilo i prije, zar kolone nisu uvijek išle istim povodom, onim najžalosnijim.
Jedna je kolona ovaj put, ali je predsjednica u žutim čizmama kakve je Borovo proizvodio, želi poslati poruku o perspektivi i novom razvoju grada. Novinari su se uhvatili toga, nešto mora biti kad već nema prepucavanja . Štogod da je time mislila, namjera je pozitivna, da je ostatak vlade imao dobrog PR-a, bili bi svi u tim čizmama na obilježavanju, da makar u neko zajedništvo vjerujemo, u što smo posljednjih mjeseci izgubili vjeru.
Jer, brojke nam govore drugačije, svako treća osoba u Vukovaru je nezaposlena, oni koji rade su potplaćeni u odnosu na ostatak Hrvatske, o iseljavanju da se ne govori. Prije rata je taj grad imao 45.000 stanovnika, sada svega 27.000. Valjalo bi same Vukovarce pitati kakvi su oni preostali 360 dana kad nema kamera, žele li sami sebi postati spomenikom ili žele li živjeti kao svi ostali.
Kao svi ostali ne znači, naravno, da pakuju kofere i idu za Njemačku s obzirom da je izišao podatak da je četvrtina radnih mjesta u Slavoniji – nestala.
Knin, isto grad kojeg se jednom godišnje sjetimo, makar je jedan od mjesta ratnih okosnica, nije imao tako tragičnu sudbinu, no, s druge strane, danas je u takvom stanju da mu se od prvog siječnja sljedeće godine zatvara kolodvor zbog neisplativosti. Nema prometnih linija, nema za koga, nema karata. Kada je posljednji put negdje stalo da se u nekom gradu zatvara kolodvor, pa kakva to sablasna situacija mora biti? Biće su tamo već svi otišli za Njemačku pa javni prijevoz ni ne treba više.
Još jedna bol koja se nadograđuje na ovu drugu, nazadujemo, tonemo, a skupocjeno smo platili priliku koju smo dobili. Platili smo je nečijom krvlju, leđima branitelja, tugama majki.
Nema cifre koja bi cijenu koju smo platili približno opisala, a sada plaćamo nešto drugo, opet.
Kolika tuga to mora biti.