tekst: Sonja Breljak i Adrian Kostre
foto: Sonja Breljak i Mladen Milčec
Berlin/ Bila je to više nego ugodna večer u Hrvatskoj kulturno-umjetničkoj i sportskoj zajednici. Istina, ljubitelje poezije moglo se nabrojati na prste par ruku ali svejedno, bijaše to tako ugodna atmosfera stvorena stihovima, prezentacijom pjesnika i glazbom da su ovi malobrojni poklonici lijepa stiha, ostali poprilično dugo zajedno.
Bila je to prva ovogodišnja Pola ure kulture Hrvatskog glasa Berlin. Gost večeri bio je Ivek Milčec, pjesnik koji je dugo godina živio u Berlinu, povratnik u rodni Zagreb, štovatelj svojeg kaj na kojemu piše stih do stiha u slavu svojeg grada i jezika, dijelekta dragog.
Na domaćinstvu ovoj večeri našeg Glasa zahvaliti je predsjednici Hrvatske zajednice, Miri Kiš.
Na ugodnoj glazbi prije i poslije promocije te pjesmama o Zagrebu kojima je upotpunio ugođaj predstavljanja knjige “Ceker pun stiha” Iveka Milčeca, zahvaliti je glazbeniku Damiru Kozariću.
Na izvrsni stihovima, naravno, pjesniku Iveku Milčecu koji je svoj “Ceker” u Berlin donio iz Zagreba.
I na koncu, zahvaliti je posebno Adrianu Kostreu, novinaru -uredniku na Radio Berlin-Brandenburg, pjesniku i unuku velikog pjesnika Nikole Šopa, našem dragom prijatelju s kojim ćemo suradnju ove vrste učiniti više kontinuiranom te i češće organizirati književne večeri i promocije knjiga, pjesnika i dragog nam jezika.
Izvrsnu recenziju knjige “Ceker pun stiha” Iveka Milčeca iz pera Adriana Kostrea, donosimo ovdje u cijelosti.
tekst: Adrian Kostre
Zamorno je i zaludo govoriti o poeziji. Ona se čita ili govori, i tako sama o sebi ponajviše kaže – dakako, samo onome koji za nju ima sluha, ima duha. „Pjesnici su čuđenje u svijetu“, zapisao je nekoć znameniti hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić:
„Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu.“
Jedno takvo „čuđenje“ danas je među nama. Pjesnik Ivan (Ivek) Milčec donio nam je „Ceker pun stiha“.
I dobro je rekao Šimić: „čuđenje“, a ne „čudo“. Jer Ivek nije nikakvo čudo. Od hrvatske krvi i mesa sjedi tu s nama i – izaziva čuđenje. Kako je moguće da jedan, naoko tako običan čovjek u sebi nosi toliko ljepote i toliko ljubavi, i, štoviše, kako je moguće da tu ljubav i ljepotu zna pretočiti u stihove, po kojima tek prepoznajemo svu dubinu tog čovjeka s kojim sjedimo u društvu.
Nedavno je prošao Božić, dan na koji se prisjećamo Kristova rođenja, a rodio se u štalici, bijedno, a velebno za svakog koji zna tko je on bio i što nam je dao.
Ne mislim pri tom na njegova čuda o kojima se priča. Mislim na čuđenje koje je u nama izazvao i koje se pamti, a potaknuto njegovim riječima poput ovih:
“Čuli ste da je rečeno:’ Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja!’ A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje, blagoslivljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze, i molite se Bogu za one koji vas gone.” (Matija 5:43-45).
Takvo čuđenje mijenja naš život – dovodeći u pitanje sve ono što smo „sigurno“ znali.
“Ljubite“, dakle, „svoje neprijatelje, jer ako budete ljubili samo svoje prijatelje, kakvu nagradu očekujete za to?” (Luka 6, 27)
Eto, što bi moglo biti „čuđenje“ o kojem je govorio Antun Branko Šimić. A rekao je i ovo: „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda …“
Ivan Ivek Milčec, iako sitan rastom, nikad nije išao malen ispod zvijezda. Nije živio od pisanja, ali je živio za pisanje. Rodio se kao, i svog života bio i ostao, pravi Zagrepčanin koji se svojim rodnim gradom ponosi bar toliko koliko se i Zagreb može gorditi njime.
Koliko mu je stihova posvetio, teško je izbrojati. No, evo nekolikih iz Ivekova „Cekera“.
Liepi moj
Liepi moj, kaj onda
ak’ si star?
Za purgerja bil si
i ostal buš
pravi Božji dar!
(str. 1)
Rupček
Jezeroput sem pročital,
Ili čul, da si najlepši, da od tebe
Berlin, Pariz ili London
nisu vu ničem vekši …
(str. 2)
Kaj bi mi
Kaj bi mi
da Zagreba ni?
(str. 3)
Vitalni starac
… vsaki Zagrepčanec ponosi se
njime.
(str. 12)
U predstavljanju treće Ivanove knjige, zbirke poezije pod naslovom „Štel bi te belega meti“, već sam rekao, a neki će se možda prisjetiti, da je Ivan Ivek Milčec prirodni majstor kajkavštine. Taj govor u kojem se rodio i kojem je ostavo vjeran obilježio je i njegovo pjesničko djelo: Upio ga je u sebe s prvim udahom zagrebačkog zraka, s prvim pogledom na zagorske brege, s prvim osluhom onog našeg pozdrava: “Dobar dan sused! Kak ste kaj?“
Listajući njegovu najnoviju pjesničku zbirku „Ceker pun stiha“, naišao sam i na ovu pjesmu:
Vse buš nadživel
Šteli su ga
Ugri zeti
pak nam
horgoš deti,
a cesari
z Beča,
od njeg se
okretali kako od
smeča…
Susedima s Istoka
ne šmeka,
a zapadanim
v grlu šteka.
Dragi naš KAJ
vse si preživel,
a se protivnike buš nadživel!
(str. 43)
I tako je dakle, kao Sveti Ivan, zaštitnik krštenika, naš Sveti Ivek, zaštitnik kajkavštine.
Sačuvao je Ivek svoj jezik i u tuđini, gdje ga mnogi gube i ne ovladavši novim. Sačuvao je svoj “kaj” i za dugog boravka na drugom kraju Europe, koja niti zna niti mari za zagorske brege, i tako ostao ne samo neprečujni Hrvat, već i nepokolebivi pravi Zagrepčanec.
Sačuvao ga, svezao u rimu i spremio u „ceker“.
Kada su i kako, uz sve drugo što je morao raditi, nastali Ivanovi zapisi, crtice i stihovi toliko brojni da je, eto, pred nama već četvrta njegova knjiga? I to je „čuđenje u svijetu“! Pod naslovom „Ceker pun stiha“ objavio je u istoimenoj zbirci više od 150 pjesama.
Ovo je njegova, Ivanova večer, i ne priliči mi da mu kradem stihove i pozornicu, ali, uz Vaše odobrenje, htio bih za kraj ovog kratkog uvoda u druženje s pjesnikom, pročitati Vam meni najdražu pjesmu iz Ivekovog „Cekera“.
Opasna zona
Kad volimo plavušu,
cmizdri crnka,
ak brineti damo kušlec,
najdemo se u
opasnoj zoni,
tu ne pomažu ni
najfiniji bomboni.
Kam god se skriješ
i bradu obriješ,
prevarene te najdeju,
pa iz osvete
vu okeka zajdeju
Moliš Boga
da ostaneš živ,
pravdaš se da nisi kriv
kaj voliš
plavuše, crnke, brinete i
riđe,
pa ih ljubiš kak koja
naiđe!
(str. 62)
