Piše: Joso Špionjak
Nada je riječ koja budi posustalu energiju u čovjeku. Omiljena je i često se upotrebljava u razgovoru, ili pak kao vlastito ime. Nazovimo tako i našu junakinju u ovoj pripovijetci. Nada se udala u 18. godini života. Spretna je to i okretna osoba za koju su govorili: „Blago njenom mužu, ima pravu ženu i domaćicu.“ U prvim godinama braka je rodila dvoje djece. Ubrzo je sagrađena i nova kuća u koju se sva sretna uselila sa svojom obitelji. Nažalost, ta sreća je bila kratkog vijeka zbog izbijanja zlokobnog rata 90-ih godina. Poput mnogih i njena obitelj je morala napustiti svoje ognjište.
Sudbina ih je odvela u Njemačku. Tu je ova vrsna žena nakon kratkog vremena dobila zaposlenje kod jednog liječničkog para. Oni su tražili pouzdanu osobu da im odgaja djecu i vodi računa o kući pošto su radili puno radno vrijeme u svojoj ordinaciji. Sa velikim elanom se uklopila u novi zadatak i u kratkom roku svladala njemački jezik. Posebno su bile cijenjene njene kuharske čarolije koje su se sastojale od kombinacije modernih i tradicionalnih recepata iz domovine.
Nakon izvjesnog vremena, otac njenog muža koji je u onom velikom valu 60-ih godina otišao na takozvani privremeni rad u inozemstvo, pretrpio je moždani udar i postao slučaj za intenzivnu njegu. Prijetio mu je smještaj u starački dom, a sa takvim hendikepom je to značilo veliku patnju i brzu smrt. Ova vrijedna žena je odmah pohodila tečaj za njegu bolesnih osoba i zdušno se brinula o bolesniku dugi niz godina. Stan nije bio prevelik, ali su svi članovi bili zadovoljni i strpljivi što se prenosilo i na pacijenta koji bi na pitanje posjetitelja, kako mu je, zahvalno ponavljao: „Uživam u obiteljskoj sreći moga sina“.
Radovao se pohvalama i dobrim ocjenama koje su unuci često donosili iz škole i svakoga dana zahvaljivao Bogu. Proveo je puno desetljeća kao samac u tuđini i ovo je prihvaćao kao nagradu na izmaku svoga života..
Nada će poslije podnijeti zamolbu za posao u jednom staračkom domu. Njen zahtjev je riješen u kratkom roku i dobila je stalno radno mjesto. Nije potrajalo dugo da svi uvide kakav su dragulj dobili u svoje društvo. Sve nabavke i potrepštine za kuhinju određivala je slobodnom procjenom i sa nevjerojatnom lakoćom što je izazvalo čuđenje kod nadležnih koji su to pokušavali izračunati drugim metodama.
Međutim, dolaskom novog šefa, pritisak obveza je svakim danom rastao. Broj radnika je smanjivan, a grupe pacijenata za koje je trebalo skrbiti postajale su time veće. Radno vrijeme se sastojalo od prave trke sa jednog zadatka na drugi. Iako iskušana teškim borbama kroz život, ovakva situacija je svakim danom postajala sve teža. Tako je došlo do jednog incidenta poslije koga je morala šefu napisati izvještaj o tome.
„Danas, kratko prije ručka, bila sam zaposlena oko pripremanja jela. U međuvremenu sam morala i veš podijeliti na našem odjeljenju. Iznenada sam začula sirenu za uzbunu od požara i pojurila u kuhinju. Spazila sam strašan prizor. Gusti dim se širio oko peći i jedna starica je stajala ispred okrenuta leđima prema meni. Šokirala sam se pri pomisli da se osobi obavijenoj dimom nešto strašno desilo. Prepoznala sam baku koja boluje od demencije. Brzo sam posuđe sa vrele peći bacila u sudoper. I osoblje sa drugih odjeljenja je dojurilo u moju kuhinju. Kratko iza toga su stigli vatrogasci.“
Šef je to lakonski prokomentirao:“Peć je ostavljena bez nadzora.”
Željela je još dodati- „Šefe, prekipjelo je“.
Suzdržala se kao i mnogo puta do sada.
Umjesto opravdanog protesta, jednostavno je istoga dana poslala molbu za novo radno mjesto u drugom domu.