Sven Adam Ewin …Iz zbirke “Zmijski car”
budim se.
tiho je. isuviše je tiho.
ležiš daleko od mene, na drugom kraju
kreveta. isuviše je tiho, zaboga, susprežem dah.
osluškujem…dišeš li? dišeš li? isuviše je tiho, suviše ima zle
kobi, suviše panike u ovom mraku,
u ovom hladnom
jutru prosinačkom.
da pružim ruku? da te dotaknem? onako,
kao što te dotaknem svakoga jutra, ti da uzdahneš,
da se protegneš
i uzmeš moju ruku u naručje za sve vijeke vjekova.
a što ako ovoga jutra na moj dodir ne odgovoriš?
hoću li pokušati opet?
hoću li imati snage za ponovljeni dodir primjeren tvojemu
konačnom i predubokom snu?
ili ću drugi dodir ostaviti
za sretnije vrijeme, za neki trenutak
kad ću biti siguran da ćeš se od prvog dodira probuditi?
pitam se,
s rukom zamrznutom u zraku
imam li snage odustati od drugog dodira? hoću li moći
toliko dugo čekati?
reci mi,
reci.