tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Na časnu riječ, mislila sam ovu subotnju večer biti doma već tamo oko pola noći. U redu, vodim program, ispričam svoj uvod, par zanimljivih redaka o Gradu, onda koji stih pa najavim orkestar koji će svirati do zore -pa bjež´ doma!
E da, kaže se, čovjek snuje a Bog određuje. Tako i ja, ponesena raspoloženjem i ugođajem naših Banjalučana i njihovih prijatelja, unatoč dobroj namjeri stići doma zarana, ostadoh skoro do zore.
U ta kasna/rana doba u mojoj ulici tek po koja vjeverica u potrazi za hranom skakuće s grane na granu, ostalo sve u dubokom snu; spava Berlin dok se u njemu svog grada spominju oni koji, unatoč ljepoti i veličini ovog nam prebivališta, to mjesto svoga srca, kutak gdje prebiva duša, još nisu zaboravili.
Eh, šta ćete, ne veli li jedna narodna ili čija li već, izreka: – Lako ja iz …ali neće on(a) iz mene. Vrijedi to za sve priraslo srcu, pa i rodne gradove, zavičaje, domove, mjesta gdje se rodilo, prohodalo, škole nahodalo, curovalo, momkovalo i školovalo.
Bila je to izuzetno vesela, treća po redu, Banjalučka večer, održana u prostorima Hrvatske kulturno umjetničke i sportske zajednice. Šta bismo mi Hrvati u Berlinu bez ovog kutka? Svaka čast članovima i vodstvu Zajednice i njihovoj predsjednici Miri Kiš, vrata su otvorili i otvaraju svima.
Banjalučku večer organizirao je Stjepan Đolić, član Hrvatske zajednice, Banjalučanin, u suradnji s orkestrom “Stari kamen” u kojemu pjeva.
– Banja Luka, grad u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, smješten na rijeci Vrbas. Po veličini je drugi grad u cijeloj Bosni i Hercegovini, a mnogi ga smatraju jednim od njenih najljepših gradova. Do 15. stoljeća nosi naziv Vrbaski/Vrbaški Grad).
Grad, ulice, kuće ove ili one, zemlja, groblja, šume i planine, život u ovom ili onom vremene… I Banjaluka je preživjela razna vremena, turska osvajanja, austrougarsko carstvo, prvi i drugi rat, pa novije mirno i na žalost, opet ratno, doba.
Najteži udarac gradu je zadao katastrofalni potres iz 1969. godine. Najrazorniji udar dogodio se 27. listopada 1969. Bilo je i ljudskih žrtava a materijalna šteta bila je ogromna. Nakon potresa došlo je vrijeme velike obnove grada te je izgrađeno mnoštvo novih objekata i stambenih naselja. Takva, obnovljena Banjaluka živi u sjećanjima i brojnih nas. Grad ljepotica na obje obale Vrbasa.
Posljednji rat i protjerivanje i raseljavanje Hrvata iz Banjaluke, ostavili su pustoš i u realnosti i u uspomenama onih kojima je grad bio i ostao u srcu. I ova nostalgična večer rezultat je toga.
Ja Banjaluku pamtim kao grad u kojemu je bilo toplije i sve ranije cvjetalo nego li kod nas u Bugojnu, kao grad iza kojeg bi dolazili još plodniji i topliji dijelovi drage Slavonije, kao grad s kojim smo dijelili zajedničku rijeku, Vrbas, kao grad u kojemu sam imala prijatelje i gdje su studirali rođaci i poznanici, kao lijep grad za koji kaže: kad prolaziš kroz Banjaluku, ne pjevaj (jer tako dobro samo oni, Banjalučani pjevaju).
Banja Luko pjesmom opjevana
biser grano, tugom poharana
sa svog srca ja te skidam
u pjesmu ih tvoju zidam
i pjevam ti tužnog glasa
o jadima sa Vrbasa …
…rekoh, između ostalog, u uvodu večeri, vlo pažljivoj, rijetko tako ugodno pažljivoj, publici.
Onda je glazba došla na svoje!
Za dobar ugođaj pobrinuo se “Stari kamen”, naši stari poznanici koje pratimo od njihovih glazbenih početaka.
Članovi “Starog kamena” su: Stjepan Džolić, vokal, Dražen Kladar, bas gitara, na klavijaturama njegov sin Malten Kladar (živjeli naši mladi!), solo gitara Mario Škoro i bubnjevi Željko Zovko.
Igralo se, pjevalo i plesalo kao malo kada. A tek kad se u neka doba harmonike primio Damir Kozarić i priključio se na pozornici “Starom kamenu” …
Eto krivaca za moj (a bome i brojnih drugih) kasni (rani) dolazak kući.
Bravo za organizaciju Banjalučke večeri. Ponovilo se!
Foto album: Banjalučka večer u Hrvatskoj zajednici Berlin