piše: Sandra Marelja Muić
Čini mi se, nekako, da smo se brzo pozdravili sa siječnjem, kao da smo ga preskočili.
Lipi moj grad su uspjele i maškare napasti posljednji vikend ovog mjeseca, a tome je kriv rani datum Uskrsa ove godine.
Gledamo u petak prijepodne zadarske vrtiće kako prelaze preko mosta predvođeni svojim odagajateljicama. Neizostavna maglica i vlaga koja nas prati od listopada tvori kulisu u pozadini mosta koji vodi na poluotok.
Sjaj blagdana je nestao jednim potezom i stvarnost nam maše s druge strane ceste, keseći svoje krnjave zube. Nezaposlenost, besparica. Gotovo da se stvorila jedna konstanta besperspektivnosti, iako ne bi trebalo biti tako. Čak i moroskok djeluje poput Ledove lignje patagonice nakon odmrzavanja koju treba uvaljati u brašno prije prženja. Blijedo na blijedo, jedva da se uočava onih po’ metra mlaza iz njega.
Mala Vlast sumnjičavo promatra male piture, minione, morske ježeve i ostale mala stvorenja koja uz pompu i glazbu idu do trga. Shvaća da su neke izvanredne okolnosti, da su stvari malo prebučne za jedan zimski petak na početku godine.
Prava buka je s druge strane mosta; iza Branimirove obale se ruše ostaci nekadašnje tvornice Boris Kidrič – čaraparnice. Godinama je stajalo to propalo zdanje skriveno od zgrade Jadranskog osiguranja i novih TIZ-ovih zgrada s bjelinom jedara i predstavljalo svojevrsno odlagalište. Bageri su sada došli na svoje, ravna se teren za novu poslovnu zgrada sa luksuznim stanovima, od kojih će najviše pozicionirani stanovi biti i najviše dotirani, naravno zbog pogleda na zadarski poluotok i luku.
Mic po mic, Zadar se pretvorio u grad bez tvornica i proizvodnje. Generacije koje su se trebale danas radovati smirenosti i sigurnosti koju donosi životna dob nakon što se čovjek naradio do te točke života, iscprljene su u svom beznađu nakon što sve te bivše tvornice pozatvarane i oni najvećim dijelom danas socijalno ugroženi, kako je i skromno predočio predstavnik udruge radnika bivše tekstilne tvornice.
A generacije koje su zorno završile visoke škole mogu danas raditi kao „bijele bluze“ u zadarskom turizmu ili se preškolovavati u turističke vodiče i pratitelje da bi pronašli svoje mjesto pod (turističkim) suncem, umjesto da vode i razvijaju tvornice.
Lipi moj grade , samo nemoj da se pretvorimo u debila.
Navečer tulumarimo po zadarskim muzejima, Noć muzeja je, po 11.put u Hrvatskoj i Zadar se opet srčano uključio u manifestaciju.
Mnoštvo obitelji s djecom, mladih, starih, svi su tu. Večer nije hladna, osim te napasne vlažnosti koja nas prati, te su građani rado izišli vani.
Besplatne ulaznice nadoknadite tako kupnom sokova, peciva i kokica i u konačnici ispadne da ste biste mogli osrednji muzej obnoviti s obzirom na potrošeno, iako ste svugdje ušli besplatno.
Mala Vlast je oduševljena leptirima u Etnografskom odjelu, žalosti samo što ih ne može izvući van okvira. Tamo se i najnezgodnije mimoići, prostor i stepenište su uski, što inače i ne predstavlja problem jer nema nikad nikoga.
U Muzeju antičkog stakla trešti glazba uživo, dobro pa se oni silni stakleni eksponati ne raspadaju u vitrinama. Kako je najmlađi od zadarskih muzejskih ustanova, tako je nekako i najposjećeniji, a i priznanja imaju za svoj rad svježih, pa to privlači populaciju.
Lijepo je vidjeti da znanje i entuzijazam donose rezultate, da nas grotlo profita nije još sve povuklo dolje.
Luksuzni stanovi na mjestu nekadašnje čaraparnice će biti u razini muzeja i gledati preko puta uvale Jazine u gradske bedeme i čuvare Antike. No, vjerujem da to neće bitno značiti nešto kupcima istih.