KAKVA SU TO BILA VREMENA

piše: Marija Kukić
Eee, kakva su to bila vremena! Druga polovina dvadesetog stoljeća! Posve, posve drugačija!

Moje djetinjstvo ima puno dodirnih točaka sa životom Emilovim (pokojni Emil Cipar, suosnivač i urednik HGB, op.ur.).

Rodili smo se i živjeli u približno isto vrijeme. I dok sam čitala priče pod naslovom Vječno gladan iz Emilove zbirke „Ono  malo duše“, pronašla sam toliko sličnosti s mojim djetinjstvom.

Samo – on je bio dječak, a djevojčice  su bile okupirane nekim drugim i drugačijim igricama.

Djevojčice se vole igrati lutkicama. Mi smo ih zvale – bebe. U to vrijeme lutaka nije bilo, pogotovo ne ovakvih kao što su ove današnje koje mogu gotovo sve:  micati rukama i nogama, treptati očima, smijati se, plakati, imaju super moderne frizure, luksuznu odjeću …

Silno sam željela imati bebu. Problem se rješavao na vrlo maštovit način. Beba  se izrađivala u ‘kućnoj radinosti’. Majka, baka ili neka druga starija ženska osoba šivale su lutku od krpica, komadića vune, konca …Štedio se i konac, a ni krpa nije bilo u izobilju. Svaki  malo veći komad platna trebao se iskoristiti za nešto ‘pametnije’. Ma, kakva beba! To je dangubljenje vremena, beskorisno trošenje materijala…a sve se to može puno bolje iskoristiti.

Dakle, majka,  baka ili neka druga ženska osoba stavila bi u krpu posije ili piljevinu, dobro stisnula šakom da bi se dobio nekakav okruglasti oblik, a zatim bi rubove zavezala špagom. I to je bila glava. Slično su se radili i ostali dijelovi tijela, a onda se sve šivalo iglom i koncem u jednu cjelinu. Oči , nos i usta izvezli bi  se vunom ili nacrtali olovkom ili ugljenom. Kosa je bila od odbačenih komadića vune i često je bila šarena. (Baš kao i frizure nekih suvremenih dama danas). Odjeća je prepuštena kreativnosti ‘dizajnera’.

Lutka se dobro čuvala i pazila jer nije bilo jednostavno načiniti novu. Za vrijeme igre često puta znali su piljevina ili posije kroz rijetke šavove ispadati jer je rukotvorina bilo prilično loše učinjena. Voljela sam ju jer to je bila moja lutka, moja beba, moja dragocjena i mila igračka.

No, kako svaka igračka brzo dojadi, poželjela sam se nove igračke, nove, drugačije lutke. Kako tu želju realizirati?

Bilo je ljeto. Kukuruzišta svuda uokolo, a na stabljikama mnoštvo tek isklasalih kukuruza… O kako su lijepi! Na svakom klipiću prekrasne, nježne, svilenkaste, raznobojne ‘kosice’. Meke, nježne na dodir  poput perja. Pa, kako im onda odoljeti!?

Zaletjele se sestra i ja u susjedovu njivu koja se nalazila tik uz našu avliju. Natrgale smo puno krilo tih nježnih klipića. Znale smo da smo učinile nešto zločesto i da majka ne smije vidjeti kakvu smo nepodopšinu učinile.

Uvukle se mi u šupu misleći da ćemo tamo ostati neotkrivene. Plele smo našim ‘bebicama’ kosu. Prstima smo im uljepšavale frizurice, kratile ‘kosu’  …ma, bile smo najkreativnije frizerke na svijetu. Ali kako se kaže:

„Zaklela se zemlja raju
Da se tajne sve saznaju“,

i naša tajna je  otkrivena brzinom munje. Ne možete ni zamisliti koja je ‘nagrada’ uslijedila! No, više od vike i galame boljela je činjenica da smo morale otići susjedu, kazati  mu što smo učinile i duboko mu se ispričati. O, kako me je bilo stid!

I danas, kada ugledam prve zametnute klipove kukuruza, povuče me želja da otkinem koju ‘bebicu’ i da pomilujem njene nježne svilenkaste niti. Tada se prisjetim svojih prvih beba i na trenutak se vratim u najranije dane svoga djetinjstva.

Eeee, kakva su to bila vremena!