Nela Stipančić Radonić
Jureći ulicama svojih života ljudi se čine
poput srna koje zastajkuju svako malo prestrašeno
pa osluškuju nepoznate zvukove u šumi
ili se kao mravi vrzmaju uokolo u travi
i ne zastajkuju ni po vjetru ni po kiši
Ostane li u današnjem trenutku čovjeku još uopće
mjesta za dugu da se protegne duž plavoga neba
do mile volje ili i ona mora već sada
za svaki trenutak blaženstva i spokoja
plaćati sama iz svoga džepa
Ostane li u današnjem danu čovjeku još uopće
mjesta za djecu da im dopusti lutanja izvan dvorišta,
kuća i škola, daleko preko sedam gora
da se napiju vode s izvora ili za svaki gutljaj radosti
moraju pitati odrasle za dozvolu
Ima li u današnjim željama čovjeka još uopće
mjesta za buđenje i nove udisaje
ili će cijeloga života prespavati u podrumu
i udisati oskudicu nade, radosti i obećanja
zbog pomanjkanja ljudske topline i suosjećanja
Kad bi znali da svaki trenutak čovjekovog života vrijedi
poput srebra i zlata držali bi ga zacijelo
obješenog oko vrata pa bi treperio svima pred očima
poput trenutka kušnje i potrebe da zastanemo,
dotaknemo je i odgonetamo tko smo i kamo idemo
Umjesto što se vrzmamo kao mravi uokolo
sve dok se posve ne iscrpimo klonuli
jedni preko drugih na gomili
(20.12.2015.)