Crvena večer, posrano jutro”, tako su nekad govorili naši stari.
Tekst: Josip Mayer
Ne vjerujem da će moja knjiga ikada biti napisana ali radim na tome da mladima u Hrvatskoj konačno bude bolje. A ono, nikako da krene! I ja, poput profesionalnog diplomata u mirovini, uvažene književnice i velike humanitarke Tuge Tarle, sanjam o otvaranju nekog Muzeja iseljenika u kojemu bi mogla biti u arhivi sačuvana pokoja iseljenička ostavština.
Dobro se ponekad osvrnuti na starije, ali raditi po svom, razmišljajući vlastitom glavom i pameću.
Pogotovo to vrijedi za mlađe generacije koje su danas u Hrvatskoj visoko školovane i obrazovane za razliku od našeg dosadašnjeg iseljeništva. Trudimo se uz naša radna iskustva razmišljati i na način sadašnje hrvatske mladeži.
Zabrinjavaju me događaji crvenila neba naše hrvatske metropole. Mnogi se tome čude. Što se to događa kao nikada dosada? Fotografije kruže kroz razne medije po cijeloj Hrvatskoj, ali i u dijaspori. Mnogima se to sviđa, a mene zabrinjava.
Sjećam se često riječi naših starih djedova i pradjedova koji su znali reći:
„Crvena večer, posrano jutro“, i uglavnom se nešto loše događalo. Ili su padale velike kiše ili vladale velike suše. Najčešće su govorili o građanskim ili svjetskim ratovima.
Upravo je to i mene ponukalo da na taj način razmišljam i pišem. Rado bih pisao o lijepim i dobrim stvarima, ali nažalost ne mogu, jer se u našoj Hrvatskoj loše stvari događaju.
Tu su politički ratovi zbog izbjeglica koji nam preplavljuju cijelu Europu u kojoj se i Hrvatska nalazi. Događaju nam se već duže vrijeme i međusobni politički ratovi unutar hrvatske nam matične domovine.
Događaju se i demonstracije u našoj zagrebačkoj metropoli, tisuća od politike umornih smrtnika pod imenom – hrvatske izdajice. Oni najavljuju da će ovaj puta izaći mirno i solidarno, ali drugi puta da izlaze jače i žešće.
Nova domoljubna vladajuća garnitura predbacuje komunizam kukurikavcima, odnosno stranci Hrvatska raste, a poduprta je raznim medijima. Vjerojatno ne znaju što im drugo reći te da su isti, po njihovom mišljenju, za vrijeme svoje nedavne vladavine malo toga napravili.
Po mom mišljenju mnogi od hrvatskih domoljuba često su srljali za nekim elitnim turizmom, za nekim elitnim gospodarstvom i velikim gospodarskim dostignućima, ne misleći da Hrvatska to ne može, poput Kanade, Njemačke i drugih gospodarski velikih, razvijenih, modernih zemalja.
Prema tome nitko se ne mora čuditi crvenom nebu, raznim bojama i šarenilu preko hrvatske metropole.
Bojim se, ako se hrvatski vladajući domoljubi ne spuste čim prije na zemlju, promisle i dobro prostudiraju što su dosad sami napravili i što bi mogli načiniti, da bi se mogli jako brzo prizemljiti, lupiti glavom o tlo.
Ako ne počnu što prije konačno razmišljati i govoriti o poticajnim mjerama malog i srednjeg poduzetništva u koje bi bez problema i dalje mogla ulagati i hrvatska dijaspora, mogla bi nam uskoro i cijela Hrvatska pocrveniti.
A mladima bih preporučio, kao što je već jednom i pokojni Emil Cipar napisao, neka ne slušaju baš u svemu ni roditelje kada je riječ o politici šuplje filozofije starijih političara, i neka pripaze da se previše njome ne inficiraju jer može biti opasno.
Neka konačno uzmu svoj život u svoje ruke jer im je jedino to spas od golotinje, neimaštine i siromaštva!