piše: Nerina Sarkotić
Danas je jedan od onih dana u kojima prozori mokri od jutarnje kiše u misli uvlače sjetu i žalost za nekim davnim danima. Razmišljam o praškim pivnicama u čijim smo toplim naručjima tražili obiteljske korijene. I o Sarajevu koje je baš tog listopadnog jutra mirisalo na kafu dok su se čaršijske radnjice polako budile omotane maglom od Miljacke i vrućih pita za slučajne prolaznike.
Razmišljam i o Osijeku čiji parkovi u sebi imaju sve ovozemaljske boje, a svaki se put otkrije i neka nova – tu netko Drugi kistove slaže! Gdje smo još bili u kišnim danima? U Vukovaru u kojem su rane bile bolne, ali ih je skrivala ljepota velike rijeke. U Varaždinu. Lijevala je kiša koliko i u Zadru u kojem smo se klizali po izlizanim kamenim ulicama. Razmišljala sam tada koliko je ljudi ovuda hodalo, koliko je uspomena utkano u te korake…
I U Berlinu je kišilo dok smo pili lošu kavu iako to tad nije bilo bitno, uživanje u mirisima skupih čokolada popravilo je dojam. Mislima putujem u kišne dane, tisuće kilometara prelazim u sekundi: Dubrovnik. Miris mokrog kamena. Kao i Split u kojemu je uvijek lijepo. Kad zimi puše ili kad je pasje vrime. U Opatiji je kišilo. Hodala sam uz more brojeći valove. Kasnije su me valovi odnijeli u Santa Cruz u kojemu su se spojili nebo i zemlja.
Tik pred let za kišni Dublin u kojemu smo vidjeli tek pokoju kišnu kap. Takve su kapi česte na Braču. Na Hvaru ih ne vidjeh, ali se zato u Veneciji more spojilo s nebom i progutalo i grad i mene. Daleka uspomena, davno prije ovih putovanja. Mogla bih danas nabrajati kiše… Mogla bih dosadno pisati rečenice koje će klizati po papiru baš poput kiše koja ostavlja tragove na prozorima.
Kiša će prestati. Danas, sutra, za koji dan. Potopa neće biti. Ali moja želja za toplom, slatkom kavom u ovakvim danima ostat će zauvijek. Udobna fotelja s jastučićima od organdija. Prigušeno svjetlo i topli mirisi u kojima se miješaju cimet, čokolada, mlijeko i vanilija. Porculanska šalica s uzorkom sitnog cvijeća i srebrna žličica tanke drške. U pozadini svira jazz, ljudi tiho razgovaraju. Ostavljam knjigu, više nisam sama.