ZA OSMIJEH DJETETA

Zavičajni klub “Brođani” kontinuirano pomaže rad “Zlatnog cekina”, poliklinike za rehabilitaciju djece u Slavonskom Brodu

tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin-Slavonski Brod/ Bilo je to tamo sredinom prosinca. Krenuh u Hrvatsku s određenim, točnim ciljem.

Pravac: Slavonski Brod. Mjesto radnje: Gradska knjižnica. A povod: promocija knjiga našeg kolege i prijatelja, pokojnog Emila Cipara.

Bio je to odlazak, dolazak s puno očekivanja koja su  najvećim dijelom i ostvarena jer je promocija bila lijepa, privukla dosta naših suradnika, čitatelja, prijatelja.

A njih,  zahvaljujući i Emilu i Hrvatskom glasu Berlin, ima poprilično  u Brodu i njegovoj okolici.

Dakle, već po dolasku u Brod, na autobuskom stajalištu dočekala me Elizabeta Kopić, Brođanka, dopredsjednica Zavičajnog kluba Brođani Berlin e. V.

Zajedno se najprije zaputismo, jer vremena i nije na pretek, do Podvinja, točnije do Zlatnog cekina, Poliklinike za rehabilitaciju djece.

Naime, više puta sam slušala, pisala i čitala kako berlinski Brođani kontinuirano, kad god i koliko god to mogu, financijski podupiru Zlatni cekin u Brodu.

Eto, s novom donacijom od dvije tisuće eura koju Brođani netom proslijediše Zlatnom cekinu, poželjeh, te tako i dogovorih s teta Lizom, posjetiti ovu ustanovu i vidjeti kako izgleda, tko  ju vodi, tko u njoj radi, tko se liječi i kako funkcionira, ukratko poželjeh vidjeti koga i što to berlinski Brođani pomažu.

A u Podvinju, u Zlatnom cekinu, dočeka nas srdačno i nasmijano, inicijator, osnivač i voditelj ove ustanove, fra Ilija Jerković.

Provede nas kroz uredne (o, tako uredne!) i ugodno a stručno i profesionalno opremljene i održavane prostorije ove poliklinike koja je brojnoj djeci i roditeljima velika, nekad i posljednja nada, da smo ostali bez riječi.

O radu Zlatnog cekina smo u srdačnom razgovoru, od fra Ilije, između ostalog, čuli sljedeće:

– Zlatni cekin je osnovan, sagrađen i otvoren  1993. godine uz pomoć talijanskog dječjeg festivala Cekino doro po kome  nosi i ime.

Bio je to rezultat moje posjete i razgovora u Bolonji. Bilo je puno kandidata iz drugih zemalja koji su se otimali za njihovu donaciju. Bila je to donacija namijenjena djeci u ratnim područjima a kako smo mi bili tada na “prvoj crti” bilo je i dvoumljenja jer napravljeno može biti i srušeno.

Talijanima je bilo važno da se pomogne djeci, nisu gledali ni znali kako će se to ostvariti. Kad smo gradili  ni mi nismo znali u što će se sve to stvoriti. Ali, kod gradnje se to isprofiliralo, da je potrebna dječja rehabilitacija jer na ovom širem području od Dunava do Zagreba nema niti jedne ustanove koja se time bavi.

U vrijeme gradnje, ova je parcela bila slučajno prazna, bila je tu  kamara smeća, i zemljište  koje nikom nije trebalo.

Kad smo krenuli s radom stupili smo u kontakt s profesorom Bergenom koji je u Müchenu. On nam je savjetovao šta raditi. Rekao je: – Nemojte praviti dom jer  je to ruglo čovječanstva nego treba rana dijagnostika, rana rehabilitacija i rana socijalizacija, točnije priprema djeteta za školu, za život a ne njegova izolacija.

Ja sam voditelj od početka rada Cekina. Ovdje je dječji vrtić, poliklinika i socijalna djelatnost, tako da se ima mogućnost da djeca iz udaljenih mjesta u kojima nema stručnog osoblja i ovakih ustanova, mogu doći ovdje preko tjedna a za vikend su opet kod obitelji.

Imamo 60 stalno zaposlenih, dva liječnika, tri rehabilitatora profesora, dva logopeda, psihologa, šest fizioterapeuta, jedanaest odgajatelja, osam medicinskih sestara i drugog pomoćnog osoblja.  I ja sam u radnom odnosu, na minimalnoj plaći.

Dnevno nam dolazi preko 200 djece i da je ovaj centar u Njemačkoj ili Italiji, imao bi još 30o do 500 uposlenika. U vrtiću je 106 djece, preko 40 je s teškoćama u razvoju. Nekako se nosimo sa svim problemima.

Imamo preko 300 kvadratnih metara zgrade, ugovor s HZ  kao privatna ustanova i imamo ugovor s Ministarstvom socijalne politike i mladih, država sufinancira naš rad.

I grad nam daje  30 tisuća kuna mjesečno, pomaže time rad vrtića, sve skupa je malo ali hvala Bogu kakva su teška vremena, dobro je.

Ovo  nije napravljeno da bi novac zarađivalo, ovo je nepofitna ustnanova.  Tužno je da odgajatelji u običnom vrtiću imaju dosta veću plaću a naši manju ali šta mogu, ne mogu dati ono što nisam dobio.

Brođani iz Berlina?

Imamo iza nas dugi niz godina suradnje. Prvo smo primali drugi vid pomoći a onda su nas počeli i  novčano pomagati. Svaka čast!

Imamo dobre rezultate u radu s djecom koja imaju probleme s tjelesnom motorikom. Tako dobre da su ljudi presretni radi toga, rekao nam je između ostalog fra Ilija Jerković, voditelj Zlatnog cekina od kojeg su Brođani u Berlinu na božićnoj čestitki dobili dječje crteže a u tekstu na njemačkom jeziku, uz zahvalu za netom pristiglu donaciju, i sljedeću rečenicu:  -Često smo zajedno izazivali osmijeh na dječjim licima. Hvala!

Dok čitate ove redove, u ovu subotnju večer je humanitarna zabava “Veseli se Posavino” u organizaciji zavičajnog kluba “Brođani” iz Berlina. Sve ulaznice su rasprodane. Interes za zabavu je veliki. Igrat će se, pjevat će se, svirat će se. Al´će biti kola posavskoga!

A kad sve mine, nakon što su poslužujući brojne goste dobro zasukali rukave i umorili se, berlinski Brođani će ponovo biti u prigodi pomoći potrebnima.

I tako …ima tome skoro 25 godina ( s jeseni će biti slavlje) kako se Brođani u Berlinu neumorno bave dobrotvornim radom.

Naša mala udruga -velikog srca!

Lijepo da postojite!