Što će ostati iza onih ljudi koje nitko drugarom zvao nije?
Napisao: Joso Špionjak
Njegovo pravo ime je bilo Ivo. Moj otac ga je uvijek zvao Druja. Tako je i on zvao moga oca.
Nigdje na svijetu nije tako učestala pojava da se ljudima uz pravo ime doda još jedno, kao što je to kod nas slučaj. Ali ponekad se iza toga krije nešto važnije od samoga imena ili nadimka.
Jednom prilikom sam pitao svoga oca, zašto se njih dvojica zovu takvim nadimkom?
I otac mi je objasnio kako je došlo do toga:
-Za vrime onoga rata smo nas dvojica bili dječaci. Čuvali smo krave i igrali se. Zvali smo se drugovima. Naišle su Ustaše i kada su čule kako se mi dovikujemo počeli su galamit` i pritit`. `Ko zna kako bi se to završilo da nije naiš`o jedan stariji čo`jek i spasio nas.
-Šta vam je ljudi. Pustite djecu na miru. Ja znam čiji su …vik`o je.
-Od tada smo počeli da zovemo jedan drugoga Druja.
Životne poteškoće su natjerale ova dva nerazdvojna drugara da odu u daleki svijet u potrazi za poslom. Moj otac je otišao u Njemačku a njegov prijatelj u Austriju.
I dok je moj otac rijetko dolazio kući, Druja je to činio često. Radio je u Villachu i obično bi petkom kretao na put. I mi, djeca smo ga počeli zvati Druja. A on je onako …prost po prirodi, bio pravi drugar. Kod njega se smjelo isprobati štošta, što bi kod drugih odraslih bilo nezamislivo.
Smio se povući jedan dim iz njegove lule, popiti gutljaj rakije, čopati pečenica koja se pekla na ražnju na dan posta i mnogo drugih stvari. Bio je visoka stasa i pošto je nosio šešir, kao i većina ljudi u to vrijeme, činilo ga je to još višim.
U jedan dio prtljaga koji je šlepao sa sobom neizostavno je pripadala kožna torba tamnosmeđe boje. Ne, to nije bila obična torba. Ručka joj je bila okovana sjajnim limom a na unutrašnjoj strani se nalazila metalna šina na koju je bila pričvršćena. Sa strane su se nalazila dva specijalna dugmeta, također zlataste boje. Za otvaranje i zatvaranje je trebalo stisnuti oba dugmeta, koja bi pritom glasno škljocnula. Bilo je to nama djeci jako zanimljivo i svatko je želio isprobati kako to funkcionira. Torba je imala dvije pregrade, jednu veću i jednu manju.
U manjoj su se nalazili važni papiri a u onoj većoj slatkiši. Čokolade su bile najomiljenije. Sjećam se kako smo ih lizali da bi nam što dulje trajao taj nebeski užitak.
Jednoga jutra sam ga čuo kako je dozivao svoga psa: „Komeja!“ Tako sam ja to razumio i čudio se tom novom imenu. Poslije mi je razjasnio da je to na njemačkom jeziku i da su to dvije riječi: Komm her! Bile su to prve riječi koje sam naučio na jednom stranom jeziku.
Moj otac je umro u Njemačkoj a njegov Druja je nastradao u domovinskom ratu. Ali ta dva čovjeka su ostavila mnogo lijepih uspomena iza sebe.
Pitam se …što će ostati iza onih ljudi koje nitko drugarom zvao nije?
Predivan text, istinit i nadasve vrlo osjećajan! Potiče na razmišljanje, prisjećanje na ta vremena, no ne samo na ta, vec i na ova koja slijede. Zadnja, upitna rečenica definitivno nas “baca” u razmisljanje, kakvi smo mi uopće ljudi, jesmo li dovoljno dobri da i nas netko zove drugom!
Sve pohvale textopiscu, dugo nisam pročitala ovako dobar text, koji me je potaknuo na mnoga razmišljanja!