Piše: Antonio Gavran
Na početku ovih redaka odmah izražavam žaljenje što uopće trošim riječi na besmislenost koja se uvukla u hrvatsko društvo i truje ga kao što zrak iz bosanske rafinerije truje Slavonski Brod. Kad već spomenuh ovo, već godinama nitko nije taj problem riješio, a ljudi umiru iz dana u dan, onako iznenada s nekakvim tumorom u utrobi kojeg su zasigurno dobili jer nisu zdravo živjeli … mater′ i njihovoj prehrani, baš su zločesti, a tako zdrav zrak udišu. No, zašto trošiti riječi na ovo kad su partizani i ustaše, kape i tekstovi bitniji od svega toga.
Zašto trošiti riječi na nezaposlenost kad je bolje izvući nekakvu fotografiju iz doba dinosaura i onda o njoj razglabati …je li dinosaur bio partizan ili je bio ustaša, pa pobogu zašto se narod uznemirio kad se ova pitanja pod hitno moraju riješiti.
O tome ovisi i odlazak mladih u Njemačku, Irsku, Kanadu, o tome ovisi hoće li se burza za zapošljavanje smanjiti ili povećati, te hoće li čovjek koji je posao izgubio u svojoj pedesetoj moći platiti račune ovaj mjesec.
Zbilja je oporba odlična da bolja nije mogla biti, od samog početka pokazali su vladi da brinu za malog čovjeka, kao što je i vlada svojom neodlučnošću pokazala da vrijeme kojeg nam je malo ostalo, kako su svi u svojim slavnim predizbornim obećanjima najavljivali i nije toliko presudno za Hrvatsku.
Odjednom se velike moralne vertikale ističu u svojim govorima, čitaju lekciju drugima, a nogama su do gležnjeva u blatu, prepunom trulih i smrdljivih događanja i obećanja koja su izrekli hrvatskoj javnosti tijekom ovih dvadeset i pet godina. Zbilja povjerovah na trenutak kako će kultura u Hrvatskoj s godinama napredovati jer eto postali smo zapadnjaci na papiru, ali ipak u praksi ostadosmo Balkanci u duši.
I dok se druge zemlje bore s nezaposlenošću, dok druge zemlje brinu o svojim mladima pružajući im priliku za dobru budućnost, dok druge zemlje brinu o umirovljenicima da nakon četrdeset i više godina rada ne moraju kopati po smeću kako bi preživjeli, mi brinemo o sekundarnim stvarima iz daleke prošlosti.
Nazivamo jedni druge pogrdnim imenima i onda se lažno ispričavamo, vrijeđajući se na odgovor sugovornika koji nas na naše vrijeđanje nije pomilovao po glavi i bio veći Čovjek od pape oprostivši nam za naše uvrijede, jer tko je on da uzvrati na moj način govora.
Hrvatska je zemlja puna prava, Hrvatska je zemlja četiri milijuna političara, četiri milijuna izbornika, četiri milijuna povjesničara, u Hrvatskoj ne postoji na pitanje odgovor: “Ne znam”, jer svi sve znaju i ne daj Bože reći da slučajno nisu u pravu jer tužba odmah slijedi, a na sudovima čekaju slučajevi ubojstava, otmica, silovanja i tko zna kakvih sve teških zlodjela po nekoliko desetaka godina jer nećeš ti mene nazvati po nekom tamo iz 45- te i ostati nekažnjen.
Ma gonite se više u vražju mater i vi i vaša 45 -ta. Obucite kape i odore, spremite se i dobro naoružajte i onda poput pravih boraca tamo negdje na Golom otoku odmjerite snage jer inače se nikada nećete znati tko je bio kriv …
Ne mogu vjerovati da pojedinci uopće imaju obraza sami sebe pogledati u ogledalo znajući da šire mržnju u Hrvatskoj koja je i ovako i onako osiromašena već sada jer sela se opustošiše, gladnih je sve više, a istina koja nam je svima poznata pokušava neprestano biti izvrnuta.
Ne zbog Srbije i njezinih građana na koju se danas upire prstom, već zbog istih onih koji su i te devedesete zavadili narod servirajući im neistine kako bi se uništilo dobro u ovom vražjem dijelu svijeta.
A pojedini mediji, poput hijena spremno čekaju senzaciju ispod stola, prihvaćajući ulogu uništavanja hrvatskog društva.
… jer kome treba ljubav kada u ratu sve cvjeta, nekome ruža, a nekome krizantema.