NA ISTOKU NIŠTA NOVO

REPORTAŽA
piše: Emil Cipar

Istok Hrvatske šesnaest godina nakon Domovinskog rata, rata kojega nema u povjesnim knjigama, ali njegovih prepoznatljivih tragova ima svugdje.
Pronaći odgovor na pitanje što se stvarno događalo na istoku zemlje, koliko su tragovi prisutni danas, kada će se vratiti život u ovaj kraj …prije svega …kakav život …nije niti malo jednostavno.
Na put polazimo …moja nećakinja Zvonka, moj pas Jacky i ja. Krećemo iz Slavonskog Broda, koji je i sam iz dosada nejasnih i nerazumljivih razloga, početkom devedestih bio žestoko bombardiran. U ratu kojega službeno nije bilo. Civilno stanovništvo hrvatske narodnosti …žrtva privatnih planova i utopija.
Posljedice rata u Slavonskom Brodu su nekako zakrpane, pokrivene blještavim pročeljima brojnih trgovačkih centara, a na žrtve podsjećaju jedino grobovi, spomenici i brojne izbjeglice iz Bosanske posavine. Jasno vidljive primjere krvavih događaja početkom devedesetih putnik namjernik susreće već nakon Nuštra, sela istočno od Vinkovaca. Što bliže Vukovaru to su tragovi vidljiviji. Napuštene i razrušene kuće, tragovi streljiva na fasadama, sve manje vozila i ljudi na ulicama…
Prva postaja Vukovar, nekada barokna ljepotica na Dunavu. Parkiram na obali pored trajektne luke. U pristaništu je trajekt, koji čeka na vozila i putnike, kako bi ih prevezao na dugu obalu.
Nema nikoga …ni vozila ni putnika.
Šetamo do obližnjeg spomenika palim žrtvama. Nema prolaznika, tek u zimovniku pokoji ribič okušava sreću.
Spomenik je ogroman …bijeli križ na samoj obali Dunava. Pogled pored njega na drugu obalu jasno dočarava njegovu besmislenost. Osim jedne niže zgrade srpske carinske uprave na drugoj obali ništa. Nešto uzvodnije od nje bilo je tu ukopano topništvo Jugoslavenske armije….pričao mi je Šimo Đamić, zapovjednik specijalnih postrojbi hrvatske policije.
Međunarodne konvencije odnosile su se samo na nas …za Srbe nisu vrijedile.
Pogledom tražim neki dokaz Šiminim riječima, ali …ništa! Druga obala doima se gotovo idilično …šuma, obala …ništa.
Između idile na drugoj obali i ogromnog bijelog križa na ovoj …velika rijeka …nijemi svjedok tragedije za koju na drugoj obali nema dokaza.
-Tukli su nas s druge obale, a mi nismo smjeli uzvratiti vatru …napisao Šima i u njegovoj knjizi, koja nikoga osim mene ne zanima.

Krećemo dalje tragom krvavih događaja. Pet kilometara jugoistočnije od Vukovara je Ovčara. Poljoprivredno dobro Vupik, kao da je malo zaživjelo, ali vidljive su samo svježe poorane njive i osjetljiv je samo miris farme za uzgoj svinja, kroz koju vodi put do masovne grobnice u kojoj su pohranjena tijela nevinih žrtava rata …rata koji je postojao samo za žrtve.
Nekadašnji hangar na poljoprivrednom dobru, preuređen je u spomen-dom. Meni to više sliči na spomenik hrvatskom patosu, nego na mjesto u kojemu će iduće generacije moći doznati šta se događalo na ovom prostoru početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Tih dana, kada je …sada preuređeni hangar, služio kao koncetracijski logor, bilo je na tome mjestu daleko više počinitelja, nego žrtava. Ali od njih ni traga.
Samo žrtve! Slama, čahure, imena …spomenici, spomenici …patetični glas vodiča.
A počinitelji su tu …osjetiš njihov dah na potiljku, ali ih ne vidiš. Osjetiš njihovo prisutnost, ali su oku nedostupni.
Vozimo dalje put Iloka. U Sotinu promašimo skretanje u lijevo i stignemo u Tovarnik, rodno mjesto A.G.Matoša, na granici sa Republikom Srbijom.
Siječanjska subota rano poslijepodne. Ni traga života u ovom graničnom mjestu. Ipak …nešto je otvoreno.
Kockarnica! Ova grana gospodarstva obožava ratove i njihove posljedice i uporno prazni ionako prazne džepove i puni nezasitnu državnu riznicu.
Uputiše nas nazad do Sotina. Vraćamo se šuteći. Primjetim putokaz za Lovas i sjetim se kako mi je poznanica Anica iz Lovasa pričala da su oni često odlazili u Šarengrad …mjesto na Dunavu.
Skrenemo s puta prema Sotinu i uputimo se prema Lovasu. U tome mjestu dogodio se još jedan u nizu zločina. U listopadu 1991. ovdje su pobunjeni Srbi natjerali 51 mještana na hod po minskom polju. Pri tome je život izgubila 21 osoba, a 14 ih je teško ranjeno. Daljnjih 19 pobiše pobunjeni Srbi istoga dana.
U Lovasu na cesti nigdje žive duše. Vozila koja nam dolaze u susret imaju oznake Republike Srbije.
Ne zastajemo …vozimo dalje u pravcu Dunava.

Na ulazu u Šaregrad zastajem. Sa brežuljka se pruža divan pogled na panoramu mjesta, koje djeluje sablasno, prazno i napušteno. Tragovi nepostojećeg rata vidljivi na svakom koraku, stanovnici rasuti po cijelom svijetu.
Sve je više vozila sa srpskim oznakama …jedini smo koji imamo hrvatske, što će nam se uskoro osvetiti.
Na izlazu iz mjesta zaustavlja nas policija. Hrvatska policija!!! Vozio sam brzo …točnije 66 km/h. Hrvatski zakon na tome mjestu predviđa najveću brzinu od 50 km/h.
I taj zakon vrijedi samo za Hrvate, jer samo mene zaustaviše. Na pitanje zašto ne zaustavljaju druge, koji su vozili istom brzinom kao i ja …policajac odmahuje rukom.
-Ne vrijedi pisati! Do tih novaca nikada ne možeš ionako doći. Sve se to rješava preko Zagreba i Beograda, a novce ne možeš nikada naplatiti. Svi ti ljudi stanuju u Hrvatskoj, ali auta im imaju srpske oznake.
Ilok djeluje također sablasno i prazno. Na najistočnijoj točki našega puta napravismo pauzu. U restauraciji na gradskoj plaži objedujemo i uživamo u pogledu na Dunav i na siluetu gradske utvrde. Kako bi život ovdje mogao biti lijep!

Mogao bi! Ali vrijeme nije dalo odgovor na tisuće pitanja. U ovom kraju od Nuštra do Iloka se nešto dogodilo. Počinjena su strašna zlodjela na koje podsjećaju samo masovne grobnice, razrušena i napuštena mjesta, po cijelom svijetu rasuti stanovnici i njihove prazne kuće, ali nema počinitelja.
U ovom dijelu Hrvatske Hrvati se smiju podsjećati na svoje žrtve i graditi patetične spomenike, toliko dugo dok im Srbi to dopuštaju.
Čudno je tumačenje jednog te istog zakona u ovome kraju. Jedni smiju nekažnjeno ubijati, paliti, zatvarati, rušiti, voziti brzo kroz naseljena mjesta…
Drugi smiju na obali Dunava podizati velike bijele križeve i graditi mjesta sjećanja, kao dom na Ovčari. Nekada je dom bio hangar i otvorena limena vrata na njemu ukomponirana su u njegovu simboličku poruku. Zabetonirana su u otvorenom položaju.
…s  namjerom da na ovom mjestu nikada više nitko ne bude zatvoren i odavde odveden na stratište. …kaže patetičnim glasom vodič u Spomen-domu Ovčara naglašujući bolno i preko mjere ono …nikada!
Vidjevši sve ostalo …nekako ne vjerujem ovoj poruci. Bude li Srbima na ovom mjestu opet potreban hangar za bilo koju namjenu …mislim da će ga uz blagoslov ostatka svijeta opet imati.
-Tukli su po nama preko Dunava a mi nismo smjeli uzvratiti vatru, jer bi to značilo napad na drugu državu …govorio je moj prijatelj Šima Đamić i napisao to u knjigu, koja nikoga ne zanima.
Godina u kojoj se to događalo je 1991.
Dvadeset godina poslije posjetili smo to mjesto. Na drugoj strani Dunava …idila. Na ovoj strani velike rijeke …bezbrojne žrtve, a počinitelji nevidljivi, nedorljivi…
Ništa …baš ništa ne kazuje tko je nanijeo sve to zlo.
Hrvatska policija, sankcionira Hrvate zbog brze vožnje u naseljenim mjestima. Srba se to ne tiče.
Pišemo godinu 2011. Moram nekako privesti kraju ovaj putopis. Ionako on nema nikakvog smisla …nemam ga više kome ispričati. Moj prijatelj Šima Đamić je umro, njegovi suborci pali u pustimevećjednomnamiru raspoloženje, hrvatski državni vrh srlja u novi savez, pa bi mu sjećanje na događaje na istoku zemlje moglo samo smetati.
Zaključujemo jedino moguće …na istoku ništa novo!