piše: Joso Špionjak
Uvijek kada prođem cestom kroz pitomo selo Bazik i vidim visoku naspu, pomislim na svoga djeda i ljude koji su čučali tamo zajedno s njime.
U starosti je počeo da pije.
Penjao bi se na nasip pored ceste i tako u društvu provodio svoje staračke dane.
Zanimljivo je da tu nikada nisu postavljene klupe za sjedenje.
Ljudi su sjedili na vlastitim nogama! Čučali su.
Takva pojava je vjerojatno jedinstvena u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Kada sam ja bio četvrti razred osnovne škole, u mome rodnom mjestu je umro jedan čovjek koga je pratila vojna glazba i mi đaci smo morali izaći na cestu da mu odamo počast.
Rečeno nam je da je taj čovjek učestvovao u narodnooslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu.
Ja, kao dijete, mogao sam ga već zamisliti kako juriša zajedno sa Mirkom i Slavkom u borbi protiv Nijemaca. Bili su to oni čuveni junaci iz obvezne literature za đake.
Nama je u školi toliko pričano o tome da sam to znao kao Očenaš.
E, sada, učestvovao je i moj djed u tom ratu.
Međutim, on nije mogao računati s tim da će ga pratiti vojna glazba kada umre…
Kao da ga danas čujem:
„Nije čudo da su me noge izdale. Cilu Bosnu sam prišo pješke, uzduž i popriko.“
Kada je po izbijanju Drugog svjetskog rata osnovana Nezavisna država Hrvatska, moj djed je bio regrutiran u domobransku vojsku.
„Domobrani su bili lipo spremiti i imali su dobru kuhinju“-znao je govoriti.
A on je morao to najbolje znati jer je u vojsci bio kuhar.
U ovom slučaju se ne radi o tamo nekom kuharu koji je to postao da bi prikrio pripadnost borbenoj jedinici. Ne, on je bio pravi-pravcati kuhar.
Istina, dobio je i „ dugačku pušku, petometku“, ali ona je preživjela rat bez ratovanja.
Pričao je da mu je najteže bilo što nije dugo vremena vidio ženu i djecu.
Prošle su bile gotovo dvije godine kada je dobio priliku da ode kući.
U Bosanskom Šamcu ga zaustave ustaše.
Silnički su se ponašali.
„Mi ginemo a ti ideš kući“- prigovarali su mu.
Prije nego li je mogao bilo što objasniti jedan od njih mu je opalio šamar.
Kratko nakon dolaska kući, izbila je pobuna kod Bosanskog Broda i morao se hitno javiti u satniju.
Pričao je kako partizani nisu dugo vremena imali vojne snage a „kasnije se stanje već počelo vagat“…
I tako se dogodilo da je bio zarobljen.
Sumnjao je da su ih zapovjednici pridali.
Nisu im oduzimali ni oružje.
Postao je sada partizanski kuhar.
Tako je dočekao kraj rata i dobio Uvjerenje s velikom crvenom petokrakom.
Takvi ljudi su imali ogromne privilegije u novoj državi.
Ali uz jedan uvjet: Morali su se upisati u Partiju.
„To, nikako!“-odbio je tu ponudu i bio odbačen poput bezbrojnih ljudi toga vremena.
Spominjao je neljudske postupke `narodne` vlasti nakon rata.
“Otimali su marvu, sjekli šumu, uveli obveze… A imali su jaku propagandu u ratu. Govorili su da će jedna kokoš moć platit porez.“
Njegovo pričanje je išlo u nedogled.
„Slično su i ustaše postupale. Nudili su ljudima sto ´ektara zemlje ako pođu s njima…“
Podigao je i othranio sedmero djece ‘na svojih deset prstiju’- kako se običavalo reći.
Bio je vrijedan čovjek koji se pošteno borio za svoju obitelj, kao i svi Posavci preko čijih leđa su se prevaljivali toliki tereti kroz povijest.
Jednom riječju, život je od njega napravio narodnog heroja.
Rodio se u Austro-Ugarskoj, oženio u Kraljevini Jugoslaviji, ratovao u Nezavisnoj državi Hrvatskoj a djecu odgajao u Jugoslaviji.
Misaoni svijet takvih ljudi je bio jako bogat i postojan.
Znali su tko su i što su.
I pored svih pretrpljenih nepravdi i poniženja, nije bilo mjesta mržnji i isključivosti prema drugima.
‘Razbijali su tugu’ pićem i pjesmom.
S već pomenute naspe moglo se često čuti:
„Živa glava, gotovi dukati,
ja ostari` a ne obogati“
Zvuk pjesme je bio umjeren i prirodan.
Da, baš kao i ljudi iz čijih grla je dolazila pjesma.