Nela Stipančić Radonić
Promatrani odozgo, sićušni smo toliko,
da se jedva vidimo
i pokraj svih na zemlji veličina
pomiješanih skupa jednih s drugima,
– kao u vreći krumpira,
koji će ionako, završiti u loncu
i prije ili kasnije, morati skinuti koru.
Promatrani odozgo, nečujni smo toliko,
da uzalud lajemo na mjesec i zvijezde
koji nas promatraju iz sažaljenja
svaki put iznova, čim se večer spusti,
a mi s gađenjem okrenemo danu leđa
i prokunemo sve za sobom.
Promatrani odozgo, bosi smo i goli,
a puni samo praznih obećanja,
u kojima nema plodova, čiji bi nas miris
probudio poput ispunjenog života,
s kojim se rijetko sretnemo
kao stranci u prolazu, koji se znatiželjno okrznu
jednim pogledom, a kasnije se ničeg ne sjećaju.
Promatrani odozdo – veliki smo toliko,
da jedni drugima zaklanjamo i mjesec i zvijezde
i preskačemo sve prepreke gazeći u pravcima,
kojih nigdje nema na svim kartama ljudskosti,
osim onima stvorenim iz ničega,
a plaćenim preskupo.
(24.02.2016.)