piše: Nela Stipančić Radonić
Nije nikakvo čudo da čovjek s ovim kraćim i hladnijim jesenjim danima počinje lagano i sjetno sve više pogledati u pravcu žutih listova na zemlji i ogoljenih i napuštenih grana na drveću pa kao da se i sam opipava sve češće po svome tijelu i glavi dopuštajući tako jeseni da otpleše do kraja svoj otužni ples pred njegovim kućnim pragom.
Kako li se samo iz godine u godinu ponavlja? obro, nekad je više, a nekad manje zaogrnuta suncem, ali sve u svemu, čim zagazi u studeni, ostaje skoro posve bez dražesnosti i vene nevjerojatnom brzinom i to, ne iz dana u dan, već iz sata u sat.
A što inače drugo može? Takva joj je sudbina.
Uskoro će, ovako ili onako proći, a do tada ćemo je gledati još kratko kako se prošetava mimo nas, kao starija gospođa koja se naumila šetati glavnom ulicom u gradu, samo da svi vide njezin novi šešir ili torbicu, pa prema tome, ne preostaje ništa drugo, nego joj učtivo kimnuti glavom pri susretu i ne odati nijednim pogledom, kako nas je i ovaj put bacila u teške misli i uzdisaje. Jer, polako nam se bliže još veće promjene u zraku, koje donose još gušće magle, kišu i na koncu, zimu.
Mnogi će se tad brzo zavući u svoje tople domove i otamo promatrati život kako promiče iza svoga omiljenog prozora. Drugi će ugrabiti kakvu dobru knjigu ili CD pa uz čašu dobrog vina pokušati zaboraviti hladnoću iza zavjesa.
No, većina će i dalje neumorno trčati gore-dolje, prema svojim pomno isplaniranim obvezama i odredištima, naviknuta na život poput mrava u mravinjaku. Za njih ostaju samo subote i nedjelje kad uspiju uhvatiti pogledom tek kratki djelić svoga života. A mnogi i taj trenutak uporno izbjegavaju pa lunjaju i dalje kojekuda, nespremni za bilo kakva dublja pitanja i odgovore o sebi samima.
Srećom, godišnja doba nemaju takvih problema kao ljudi.
Ne samo da prolaze, već prolijeću pred našim očima. Kao brzi vlak.
Još jučer smo gledali na prozoru ljeto okupano suncem i sinjim morem, a danas nam je pred očima siv i suhonjav dan bez nagovještaja ijedne sunčeve zrake. Samo od pogleda srce se stislo kao promrzao ptić na grani pa traži neko toplije sklonište. Ima li ga igdje?
Ako bih se i sama morala pridružiti putnicima u vlaku, koji upravo baš putuju kroz ovu i ovakvu jesen, onda bi to bilo sigurno kraj onih koji sjede u društvu neke knjige.
Kad sam već kod bilo koje vrste izbora, onda imam jednu dosta mučnu dvojbu. Biramo li doista mi sami ono što ćemo čitati ili nam se knjiga naprosto sama od sebe nametne, stvori odnekud, iskrsne slučajno kao kad prijatelj sretne prijatelja na cesti? Ili slijedimo (kao i u svemu ostalom) druge. Jer, nadam se da je većina nas svjesna današnje nevjerojatne količine novih knjiga koje neumorno izviruju odasvud, smješkajući nam se iza šarenih omota naredanih na dugačkim krcatim policama i izlozima. Tisuće. Kolone knjiga. Ili mrava.
Postaju mi sve više slični. Nakon dubokog uzdaha ushićenja i laganog dodira prstima, često imam dojam kako mi se oči prebrzo od njih umaraju i lagano mi treperi bijela izmaglica pred nosom. Umor ili očaj? A možda čak i strah pred tom gomilom knjiga. Za koga? Za čovjeka ili…?
Tko ih toliko piše?
Na žalost, živimo u vremenu, u kojem je sve postalo industrija. A ono što nije, kao da je već osuđeno na propast. U svakom slučaju, industrija je od kulture napravila proizvod, za koji je najvažnije da se dobro upakira i još bolje proda. I tu je kraj priče. Nema nekih viših ideala ili posebnih težnji čovjeka, osim što se, tu i tamo u ponekoj knjizi zateknu. Tim bolje. Danas se knjige prodaju prema odrađenim marketinškim receptima koji bi trebali privući što više potrošača, a ne čitača. Osoba postaje ili već jest apstrakcija. Tako je to, ako ne i gore.
No, čini se da kod nas nije bilo drugačije ni ranije. Kao da je ulogu današnje industrije imala neka druga moćna institucija. Jer, svako doba ima svojeg gazdu, koji mu onda diktira što će biti in, a što out. I nema nam druge, osim slijediti tragove vremena.
Kako inače objasniti danas da smo imali pisce koji su bili, ne samo iznad svoga vremena, već su po svojem znanju i umijeću aktualni i dan danas, a nisu se uspjeli probiti do javnosti u odnosu na svoje suvremenike? I za njih danas malo tko zna. A još je manje onih koji su imali priliku neke od njihovih knjiga pročitati.
Otprilike tako nekako sam se osjećala ovih dana kad su mi bljenuli posve slučajno pred očima neobično rijetki i lijepi tekstovi našeg pisca Juraja Jurjevića u njegovom “Čovjeku”.
Zar nas nije pomalo sram što ne znamo baš ništa o piscu koji je čak stotinu poglavlja u svojoj knjizi posvetio upravo čovjeku. I to kakvih poglavlja!
Kad Jurjević kaže: Cijeli svijet je gusto posijan čovjekom” …te da bi volio da “u našem kalendaru jednog dana osvane “Dan živih”, koji bi bio mnogo potrebniji negoli “Dan mrtvih”, potom…“čovjek je nepreskočiva stanica” …“Sustavi ne napreduju, već nazaduju ako ih vode pojedinci koji nemaju drugu prednost osim ideološke pripadnosti” jer, kako kaže: “Čovjek je glavno“…“Kakav sustav bio da bio, njemu nikad ne smije biti sasvim svejedno kakva je osobna, intelektualna i ćudoredna vrijednost i jakost pojedinaca koji mu pripadaju kao članovi”…zato, nimalo ne čudi što nam svima kratko i jasno poručuje: “Natrag k čovjeku!”
Zar se ne bismo trebali sada zapitati tko je (bio) taj pisac, koji (je) toliko duboko promišlja(o) o čovjeku?
Srećom, nije živio u razvijenome industrijskom, ali nesrećom jest u mračnome komunističkom dobu. Gdje se vagala svaka misao prema jednoj strogoj direktivi, a ne prema pojedincu. Na jednoj strani – velika zarada, a na drugoj – mala vrata za čovjeka.
Zato, ma što radili, čitali ili jednostavno razmišljali, važno je s koje točke promatramo svijet, kao i ovu jesen koja negdje našom cestom prolazi.
Ne dajmo se zavesti. Sve prolazi, ali čovjek ostaje. Sve više usamljen, sve manje radostan.
Kao prosjak pred vlastitim kućnim pragom.
Natrag k čovjeku!