Roko Dobra
Sonet deveti
te si stoga prepun nezgažena cvijeća
u blagdane svjetla sred vedrine lica
i s nadama žarkim u osvit proljeća
kad se sunce smije nabreklošću klica
nad pučinom srebra sad se mjesec bijeli
okrutno ne igra sa sjenama vrana
što su mučki često u tvoj život cijeli
unosile otrov prekomorskih strana
ulice i Forum snagom vreve gore
iz kamena niču pleteri i biljke
unoseći melem u sve tvoje pore
da što brže smogneš zaliječit ožiljke
jer ne želiš kasnit dok je noga hroma
i ne želiš čuti bat koraka troma
Deseti sonet
i ne želiš čuti bat koraka troma
samo čudo može uskrsnut Feniksa
a prigušen jecaj sa zgarišta doma
ne sagradi grada na obali Stiksa
gromovima patnje ne možeš do budnje
skamenjena daha na usnama smrti
raskoš cilja bljesne i na pragu žudnje
treba uvijek dalje jer ražanj se vrti
mada vatre nisu darežljive dimom
al svejedno šutnja novi grcaj sluti
dozivlje nas more osekom i plimom
i ne pita jesmo l’ spokojni il ljuti
spi Slovinka vila pokraj zgaslih svijeća
dok se ova mladost tvoga praha sjeća