KOME POGODUJU HRVATSKE PODJELE

piše: Žarko Delač
Sport od davnina predstavlja jednu od najplemenitijih ljudskih osobina i vještina. Krasi ga upornost, fair play, natjecateljski duh, izgradnja ljudskog tijela i duha.

Vjerojatno je to tako i danas ali samo ako govorimo o amaterskom sportu. Jer, profesionalci iscrpljuju svoje fizičke i psihičke sposobnosti iznad granica ljudske izdržljivosti. Uz to često unose u sebe različite kemijske sastojke i nedopuštena sredstva, a sve sa ciljem što veće zarade.
Ljepota nadigravanja i prirodno podizanje adrenalina uz sportsko, viteško nadmetanje u drugom je planu.

Nakon ovog uvoda nije čudno kako se u hrvatskoj profesionalnoj nogometnoj ligi nedavno pojavio zahtjev za stranim sucima. Veliki su to financijski ulozi vlasnika klubova i menadžera da bi se išta prepustilo slučaju. Nogomet je osobito postao veliki svjetski biznis i izvor basnoslovnih prihoda za određenu skupinu ljudi i od te činjenice ne možemo pobjeći.

No, ipak dovođenje stranaca u hrvatski sport koji bi trebali objektivno i nepristrano suditi, govori ponešto i o nama samima. Naime postavlja se pitanje jesu li Hrvati kroz povijest, a i danas, sami sebi najveći neprijatelji? Činjenice su nažalost porazne.

Podsjetimo li se samo kako su hrvatsku emigraciju najviše progonili i često likvidirali Hrvati, u drugom svjetskom ratu ne samo da su  međusobno ratovali, već su očevi i sinovi Hrvata pucali jedni na druge. Nadalje, borba mađarona, orjunaša, ili talijanaša, da ne nabrajamo dalje, za interese drugih država, opće je poznata stvar.

Nije daleko i istina kako smo i sadašnju državu najviše sami opljačkali i uništili.  Stoga možemo zaključiti kako su naši političari, plemići ili vlastelini oduvijek više marili za sebe i svoje uske interese, nego svoju državu u cjelini.

Naravno, kako je bilo iznimki poput Kvaternika kojeg su, gle čuda, izdali tko drugi nego Hrvati.

Zbog toga, žalosna je činjenica kako su se i sportaši, ili ipak bolje rečeno, pojedini sportski djelatnici, upleli u ovu hrvatsku povijesnu paradigmu. Sportaši koji su nas godinama povezivali i nadahnjivali u nacionalnom zanosu i ponosu, priredili nam toliko lijepih trenutaka i zadovoljstava.

Zar je moguće da će nam i to uskratiti te se prodati za tamo neke judine škude?

Stoga je potrebno uputiti apel za jedinstvo i slogu sportaša i to u prvom redu među našim nogometašima i njihovom savezu te klubovima. Podijelimo li se i na tom polju, nitko, a ponajmanje nogometaši od toga neće imati nikakve koristi.

I što će nam na kraju drugo preostati nego naš jedini kohezivni faktor – katolička crkva koja stoljećima ustrajno  brine o Hrvatima na ovim prostorima. I ne samo u Hrvatskoj, već i među mnogobrojnim iseljenicima u svijetu za koje matična država skrbi manje nego za nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Da, to je rekli bismo, surova današnja hrvatska stvarnost i realnost koju su nam godinama uspješno uljepšavali sportaši i osobito nogometaši.

Ne dozvolimo da se to promijeni, da izgubimo povjerenje u same sebe i da se olako prepustimo mnogobrojnim negativnim udarcima današnjeg životnog tempa i izazova.