KAD FORMA ZASJENI SADRŽAJ

piše: Žarko Delač
Iako je ovih dana najveći prijepor i izgleda najveći hrvatski problem ratifikacija nekog dokumenta, zgodno je uočiti nekoliko činjenica koje dokazuju kako to ne bi trebalo tako biti.

Sve u svemu, problem nije samo u sadržaju ove konvencije već u tome što pojedini političari otvoreno zazivaju njezinu primjenu u ime nekih viših ciljeva, a ne državnih interesa.

Radi li si pri tome u suprotnosti s Ustavom RH, ponavlja li se povijest od Mađarona do Khuena Hedervarija, ima li tu elemenata  i veleizdaje, nije teško zaključiti. I to sve pod krinkom funkcioniranja mastodonta od 750 europarlamentaraca, tisuće asistenata, tajnica, savjetnika, lobista i sličnih uhljeba čije nas samo plaće koštaju više od državnih proračuna mnogih članica EU.

Uzmemo li u obzir troškove masovne godišnje selidbe na relaciji Brusseles – Strasbourg koja se mora odraditi kako bi se zadovoljili i apetiti Francuske – zemlje osnivačice EU, materijalne troškove, osiguranje, dnevnice ili zdrastvenu zaštitu, dolazimo do cifre od koje nam se samo može zavrtjeti u glavi.

Smiješno je pri tome stalno se pozivati na korisnost fondova  Europske unije kao da to nije naš novac s kojim nažalost više samostalno ne raspolažemo! K tome kad i dobijemo jedan dio natrag moramo ugraditi materijal proizveden u Njemačkoj,  nadzor je iz Francuske, a zaštitari recimo iz Austrije.

Ukratko sva je ta mašinerija izgrađena zbog toga da nam se nameću zajednički zakoni, propisi ili direktive, a istovremeno se godinama gospoda ne mogu dogovoriti što napraviti s promjenom računanja vremena.

Očigledno je kako veliki broj uhljeba i parazita koji su sami sebi svrha i silno se stoga zalažu za ovakav sustav nije samo karakteristika Hrvatske. Stoga ne začuđuje kad i bivši ministar koji nije znao koja su poglavlja ratificirana u periodu pristupa u EU, a u Hrvatski sabor je ušao s 200 glasova, grčeviti brani taj sustav, a time i potrebu zajedničkog političkog djelovanja u Europi.

Unatoč tome što je prvenstveno riječ o gospodarskoj uniji i potrebi stvaranja jedinstvenog tržišta, a ne europskoj vladi. Pri tome, primjeri Švicarske i Norveške, a sada i  Engleske pokazuju da EU nije sveta krava. To je jasno i samim time što i nadalje postoje i egzistiraju mnogi trgovački savezi, sporazumi i asocijacije bez potrebe za ogromnim brojem birokratskih službenika i uplitanja u političke odluke pojedinih zemalja članica.

Uglavnom, u borbi za što bolje pozicije prije predstojećih, za sada još uvijek izvjesnih, europarlamentarnih izbora, mnogi su naši političari spremni pogaziti svoju riječ i zanemariti općedruštvene interese. Polakomili su se unaprijed za tisućama eura zastupničke plaće ili 20-ak tisuća povjereničke.

Zato u vladi i saboru nema rasprave o padu industijske proizvodnje treći kvartal za redom, izradi dugoročne energetske ili prometne strategije, analizi ovršenika i dužnika ili recimo masovnoj pojavi oštećivanja državnog proračuna fiktivnim uvoznim računima i isplatom PDV-a.

Bavimo se uglavnom trivijalnim stvarima i dok se ta percepcija ne promijeni pred političarima je mukotrpan i težak put. Put  koji ne smije počivati na služenju drugima, vlastitim ili interesima nekih tajnih grupa ili uskih krugova istomišljenika, već odlučnoj provedbi domoljubih, općedruštvenih i korisnih ciljeva.