piše: Dražen Radman
”Ne dam ja City Centar One za ništa! Ma koji Mall of Split! Neće mene nitko odvojit od moga Cityja!”, čuh kako jedna žena reče drugoj, baš u trenutku dok sam, prije neki dan hodeći gradom, prolazio mimo njih. Jedna je imala oko 60 godina, a druga, koja je ovo izjavila s takvom odlučnošću, imala je približno 70 godina. Pomislih odmah u sebi: ”Uh, kakva vjernost i lojalnost!”
Zasigurno to izusti i kao reakciju na glamurozno otvaranje nove shopping meke Dalmacije po imenu Mall of Split.
Kažu da je samo u prva četiri dana taj trgovački centar pohodilo više od 300 tisuća znatiželjnih te kupovno sposobnih (i nesposobnih) hodočasnika. Stigoše, eto, ne samo iz Splita, nego i iz mnogih drugih dalmatinskih gradova i gradića, sela i zaseoka.
Zanimljiva je ta shoping groznica. Posebno kad se događa svečano otvaranje nekog novog i nikad boljeg trgovačkog centra, koji će vam pružiti nedoživljeno srcezadovoljstvo. Naime, užitak kupnje u novom centru neće vas držati pod adrenalinom svega tri sata poslije dolaska kući, nego čak i tri dana od dana samog pohođenja.
Stoga će vas, najvjerovatnije, prilikom otvaranja sljedećeg najnovijeg i najboljeg centra (za 5 ili 10 godina), adrenalinski užitak kupnje držati, gle, punih sedam dana! To je zato što će u spomenuto vrijeme dodatno narasti čovjekova svijest novostvorenom mišlju: Kupujem, dakle jesam.
Zbilja, uvjerio sam se u to, velik je broj ljudi koji svoj identitet doživljavaju kroz kupovnu moć (ili nemoć). Prema takvom identitetu im se, razumljivo, oblikuje i svekoliko raspoloženje. A gledanje i mjerenje života kroz, isključivo, prizmu kupovne moći, čini da ljudi postaju neosjetljivi na neke malo drugačije mogućnosti tipa: Volim bezuvjetno, dakle jesam.
S identitetom koji se odnosi samo na površno i prolazno, ljudi postaju nekako hladniji i udaljeniji, sa sve manje ljubavi i topline prema (naj)bližnjemu. Doista, postoji mnoštvo takvih ‘hodočasnika’ koji (još) nisu došli do Mjesta na kojem će shvatiti da najbolje stvari u životu uopće nisu – stvari. Do mjesta na kojem se ništa ne kupuje, a sve se prima. Tako uvijek biva kad se srce otvara Onomu koji strpljivo čeka. Jer tko traži – nalazi.
U ‘međuvremenu’, čovjek uporno kupuje stvari, putovanja ili ljude, ali ipak ne nalazi svoje trajno zadovoljstvo. On se dobro oblači, ali mu je i dalje zima iznutra. Jede više i pije više, ali je manje ispunjen. Tako, što više pokušava kupiti svoju sreću, to više u njemu viče: ”Ne to! Ne to!”
Čovjek s ‘kupovnim’ identitetom ima još nekih problema. Jedan od njih je da ne može ni vidjeti ni čuti što je dobro za njega i njegovu djecu, a što nije. Ne može razlikovati Evo samo jedan prigodničarski primjer. Na prošlotjednom svečanom otvorenju Mall of Split-a, na glavnoj bini pjevala je (i) Danijela. Mogla je tu, da ne bude zabune, kojim spletom okolnosti, biti i Severina.
Naime, stotine bezbrižnih roditelja pustilo je svoju razdraganu dječicu da iz neposredne blizine slušaju i pjevaju bezazlene pjesmice spomenute pjevačice. S tim da neke pjesmice nisu samo bezazlene, nego su i ciljano edukativne. Jer djecu od malih nogu treba učiti i upućivati kako oponašati svijet i svijest odraslih. Da imaju, danas-sutra, poput one starice s početka, svoj stav kojem mjestu pripadaju.
Tako je baš lijepo bilo vidjeti kako Danijela animira najmlađe da s njom uglas pjevaju nevine stihove iz pjesama poput Cappuccina, Raspašoja i Brodoloma. Bilo je i drugih, ali se u ovima nalazi sukus poučnih naputaka za budućnost i životnu sreću.
Tako se u pjesmici Cappuccino nalaze jednostavni, topli i korisni liječnički savjeti:
Cappuccino i dupla loza
Prva, druga, i sve je roza
Voza nas voza, grije nas grije
Nema bolje terapije
U pjesmici Raspašoj, riječ je o nešto blažem opojnom savjetu za djecu. No, uz dovoljnu ustrajnost i prigodnu tjelovježbu u vidu lomljenja plastičnih čaša, postiže se gotovo jednak terapijski učinak, poznat u medicini pod naslovom Raspasoi totalitis:
I svi smo ko jedan, i svi smo za lom
Za lom! Za lom! Jesmo li spremni?
Dignimo čaše u zrak: Živio život! Živio mrak!
I neka zagrmi sve kad vino u glavi
Napravi kratki spoj, totalni raspašoj
Za vrhunac zdravstvenog i mentalnog odgoja ne samo sadašnje, nego i buduće generacije, veoma poticajna pjesmica pod naslovom Brodolom, osim negaziranih pića, priželjkuje nježan i dirljiv brodski ljubavni motiv:
Votka, martini, more i bikini
O, Bože, daj, daj, daj!
Bože daj da ovakav bude raj
…
Amore mio, ja moram ti reći
O, da je samo malo veći (brod?)
Bar malo ti veći to bi bio lom
Tako mi svega, kad sjednem na njega
To bit će brodolom
Tako to biva kad se lom i mrak – u nama zbiva. Možda, zato, i zaslužujemo ovaj raspašoj koji nam se kao ljudima i društvu događa. Jer ne znamo tko smo i zašto smo. Jer smo potiho rekli ‘doviđenja’ Svjetlu, a odali se tami. Pa prodajemo i kupujemo lom i mrak kao lijek i terapiju. Pa se, od malih nogu, punimo lažnim pićima i identitetima. Nije onda za čuditi se kratkim spojevima i pomutnjama u glavi.
Zato bi, uskoro, ne samo kod nas, mogao nastupiti i pravi – brodolom totalitis. Osim ako ne odemo do jedinog ‘shopping centra’ gdje možemo kupiti onu, iz dubine, žuđenu i žeđanu vodu života. Kupiti? Ne, najbolje stvari se, rekoh, ne mogu kupiti. One se primaju otvorene duše i srca. Pritom se opjevane ‘loze’, ‘vino’ i ‘martini’ – ostavljaju napolju. Jedino tako.
”A tko pije od vode koju ću mu ja dati,
sigurno neće nikad ožednjeti.” (Ivan 4:14)
10. ožujka 2016.