SVAGDJE NAS/IH IMA

Moje putovanje-1.dio

Piše: Marija Kukić

Ovoga ljeta nastavila sam svoje ‘ hodočašće’ koje sam započela prošle godine i o kojemu sam pisala u kolovozu protekle godine. Ovoga puta ‘proširila’ sam svoje putovanje i, osim glavnoga grada Srbije, upoznah i neka druga mjesta.

S Lastinog autobusnog kolodvora tramvajem broj 7, i to ‘špancem’ došle smo gotovo do kućnog praga i liftom se popele do 22. kata na kojemu stanuje prijateljica Ana. Već sam pisala kako je izvrsno organiziran gradski prijevoz. Autobusom, tramvajem ili trolejbusom može se vrlo često i bez presjedanja stići u posve suprotni dio grada. A autobusom i u druga susjedna manje ili više udaljena prigradska naselja.

Kupile smo tjednu kartu. Zamislite, ne košta ni punih 10 eura! Vrijedi za sve vrste prijevoza i to neograničeno i na svim gradskim i prigradskim linijama. Al’ smo se navozale!!!

Već prvog jutra krenule smo autobusom prema mjestu Grocka koje se nalazi uz cestu Beograd-Smederevo. Mjesto je udaljeno tridesetak km od Beograda, nalazi se na nadmorskoj visini od 71 m pa je to ujedno i najniža točka grada. Lijevo od naselja teče Dunav, a rječica Gročica tu završava svoj tok.

Zadnjeg tjedna srpnja održavaju se Gročanske svečanosti. Osim upoznavanja domaćeg folklora i hrane, održana je i 18. Likovna kolonija te 1.Balkan Championskip 2015. na Dunavu, a posvećen je poginulom Cesaru Vismaru.

Dunav se lijeno vukao, brodice drjemuckale na ljetnoj omari, a sunce nemilosrdno pržilo. Tražilo se malo hladovine, no nju je bilo nemoguće pronaći.

Vraćajući se ‘kući’, promatrala sam plantaže voćaka jer je ovo područje voćarski i vinogradarski kraj.

Sljedećeg jutra krenule smo prema Avali. Opet javnim prijevozom! Subotom i nedjeljom bus vozi sve do vrha Avale. Bile smo među prvim posjetiteljima. Odmah smo krenule do mauzoleja, čuvenog remek djela još čuvenijeg Ivana Meštrovića.

Inspiracija Meštroviću bila je grobnica perzijskog kralja Kira Velikog. Sagrađen je u neoklasičnom stilu i ima oblik grčkog hrama. Nalazi se na visini od 511 m, a do vrha vode monumentalne stube. Mene je, kao uostalom i mnoge druge posjetitelje, jednostavno ostavio bez daha.

Nakon doručka iz vrećice i vode iz bočice, iz debele hladovine krenule smo na vrh tornja. Vožnja liftom stajala je 100 dinara (za nas umirovljenice). Lift nas je odvezao na 240 m visine odakle se kao na dlanu pružao predivan pogled na sve strane svijeta: na Beograd, sela, šumarke, ceste, puteljke, njive… Šteta što je bila sumaglica i nismo mogle vidjeti i dalje i više!

Spustivši se na dno, nastavile smo šetnju šumskim planinarskim putovima i stazama. Društvo nam je pravila kujica koja se nije odvajala od nas. Dali smo joj ime Belina. Bila je odličan vodič. Za nagradu i ona je dobila nešto iz naše vrećice. Al’ se slatko oblizivala! Vodila nas prečicama jer put je bio vijugav poput zmije. Tako smo prolazeći šumskim stazama izbjegle zagrijani asfalt i mnogobrojne krivine.

Uživale smo u miru, povremeno se odmarale na čistom i svježem zraku kada su noge već pomalo otežale, u šumskom zelenilu hranile dušu i tijelo… Zadivljene viđenim, sjele smo na autobus koji nas je vratio u Beograd.

Grad je bio uzavreo od jarkog kolovoškog sunca, ali mi smo sve stoički izdržale jer smo se toga dana nauživale ljepota. Ja sam bila izuzetno ponosna jer su nas i na Avali, ali u kasnijim našim ‘hodočašćima’ pratila imena i djela naših velikih umjetnika.

Svagdje nas /ih ima!

[espro-slider id=151368]