POGLED KROZ NAOČALE

piše: Marija Kukić
Nekim ljudima  potrebna je „treća noga“, štap da bi se mogli lakše kretati, nekima slušni aparat da bi mogli čuti zvukove i glasove oko sebe, nekima pak naočale da mi mogli jasnije promatrati ljepotu oko sebe, da bi vidjeli čitati, pisati, lakše raditi na računalu, tipkati poruke, gledati televiziju…

Danas je sve više ljudi  s naočalama. Muškarci, žene, djeca, mladi i stari, osobe svih uzrasta i spola  koriste se njima u svakodnevnom životu. Jer, naočale su pomagalo za vid. Ispravljaju poremećaje vida: dalekovidnost, kratkovidnost, astigmatizam… Potrebno je samo otići oftalmologu (i čekati na red po nekoliko mjeseci). On će odrediti dioptriju. Zatim je potrebno otići u neku od optičkih radnji i izabrati pripadajuće okvire; one koji najbolje pristaje licu, modnom dizajnu, marki… ovisno o dubini džepa. Oni s plićim džepom zadovoljit će se i „socijalnim“ naočalama uz malu ili nikakvu nadoplatu.

Ali, postoje još neke druge primjene naočala. To mogu biti  zaštitne naočale pri radu, naočale za zaštitu od sunca (Oh, one moraju biti modni hit!), 3D naočale, naočale za ronjenje…

Naočale su relativno mlad izum. Prije njihovog izuma ljudi su se snalazili na različite načine. Bila su to brušena stakla iz zaobljenog kamena. Najraniji zapis o efektu povećanja slike nalazimo u staroegipatskim hijeroglifima iz sedmoga stoljeća prije Krista.

Seneka Mlađi, učitelj rimskog cara Nerona, u prvom stoljeću napisao je: „Slova, ma kako mala i nejasna bila, ako se gledaju kroz kuglu ili čašu punu vode, postaju jasnija i povećana.“ Car Neron tako je gledao gladijatorske igre koristeći smaragd kao korektivnu leću.

Korektivnu leću koristio je i Abbas Ibn Firnas u devetom stoljeću koji je pronašao način kako izraditi vrlo bistro staklo. Ove „naočale“ nastale su poliranjem i oblikovanjem zaobljenog kamena i bile su poznate kao „kamenje za čitanje“.

Najraniji dokaz o „izumu koji povećava sliku“ nalazi se u Knjizi o optici koju je objavio Alhazen 1 021. Njezin prijevod  na latinski pridonio je izumu naočala u trinaestom stoljeću u Italiji. Kroz stoljeća, mijenjale su svoj izgled, ali uvijek su služile istom zadatku – poboljšanju  vida.

Ne znam jeste li znali da naočale mogu biti ružičaste, ali i crne. Naime, ljudi koji gledaju svijet oko sebe  kroz ružičaste naočale puno su zadovoljniji u životu. Oni ne gledaju stvari onakvima kakve jesu , ne gledaju kritički, ni realno, ni objektivno na sve oko sebe.

Ružičaste naočale najčešće se koriste u fazi zaljubljenosti. Tada  se ne vide mane nego samo vrline onoga koga se voli. „Ljubav je slijepa“, kaže narodna izreka. „Ljubav gleda kroz naočale kroz koje joj se bakar pričinja zlatom, a krmelji biserima.“ (Miguel de Cervantes)

Ljubičaste naočale imaju svojstvo čudotvornog filtra koji na neki način sve loše pretvara u dobro. Imaju funkciju iskrivljavanja slike koju gledamo. One se naravno, mogu i skinuti kao što se skidaju i prave naočale radi čišćenja, odmora…

Ako se takve naočale skinu, sigurno će svijet izgledati realnije i drugačije. Tada isprobajmo za promjenu crne naočale kroz koje će nam se svijet  biti strašan.

Istina je sigurno negdje između ružičastih i crnih naočala. Zato treba tragati za idealnim naočalama koje će pristajati našim očima. „Život nije samo ružičast. Sjene su tamne. I njih treba prihvatiti i integrirati u život.“

Zato pokušajmo  pronaći „oči u kojima možemo preplivati sve svoje probleme. Nađimo ih i ne dajmo ih nikome!“

Tada neće biti važno kakve ćemo naočale nositi. Nebitno će biti jesu li one crne, ružičaste ili možda posve obične naočale koje će nam pomoći da oko sebe gledamo svijet onakav kakav on uistinu i jest.