Kada ostaneš sam…
piše: Marija Kukić
„Halo! Halo!“ javio se nepoznati muški glas. „Jeste li spremni ostatak života provesti i novu stranicu života započeti s novim, vitalnim muškarcem?“
Nemam ispis dolazećih telefonskih poziva i ne znam tko me je i otkuda zvao. Nisam prepoznala ni glas, ali sam točno u minutu i sekundu zapisala vrijeme poziva, te pozive primljene prije i poslije ovog zvanja. Moja reakcija toga trenutka bila je:
„Sram te bilo! Sad ću nazvati svog operatera, a potom i policiju. Srami se…!“
Poklopila sam slušalicu vidno uznemirena i potresena ovim pozivom. Nazvala sam svog operatera, ispričala što mi se dogodilo i zamolila da mi kažu broj s kojega je poziv upućen. Pitala sam što mi je činiti.
Sama sam u kući. U potkrovlju su mi kći, unuk i zet, ali … Ne želim da mi neki neznanci remete moj mir.
Odgovor je glasio:
„Da, to je uznemiravanje i remećenje Vašeg mira, jedna vrsta psihičkog zlostavljanja. No, mi Vam ne smijemo dati broj s kojega ste zvani, ali ako želite, možete slučaj prijaviti. Potrebite podatke tada ćemo dati policiji.“
Nakon dugotrajnog razmišljanja i razgovora s mojom djecom, ipak sam odlučila: „Za sada miruj! Ako se ponovi taj, takav ili sličan poziv, onda poduzmi odgovarajuće korake!“
Poziv se više nije ponovio.
Zašto ovo pišem? Potaknuta sam i dirnuta tekstom Tko je čiji član… Sonje Breljak, glavne urednice našeg Glasa. Znam kako se osjeća, što sve proživljava i kako uznemiravajuće djeluje kada ti netko nepoznati, neki ‘lažnjak’, a često i netko poznati unese nelagodu i nemir u život.
Osobito je teško kada ostaneš sam. Zar osoba koja je sama u kući mora stalno biti pod ključem zato što se plaši da (ovoga puta poznata) muška osoba ne pozvoni na ulaznim vratima ili nepozvana uđe u kuću?
Ja ne želim nikakve možebitne glasine o sebi jer nikada nisam dozvolila, ni za života moga muža, da netko prstom upire u mene ili da govori da živim nečasnim i nemoralnim životom. Zbog sebe, zbog uspomene na preminulog supruga, zbog mojih kćeri, unučadi, zbog svih osoba koje mi nešto znače u životu i do kojih mi je beskrajno stalo.
„Dužnost prema samome sebi sastoji se u tome da čovjek očuva ljudsko dostojanstvo u vlastitoj osobi.“ (Kant)
Svjesna sam da imam (ne baš) stotinu mana (Uostalom i ja samo čovjek!), ali ne može mi i ne smije nitko reći da živim nečasnim, nemoralnim životom. Svaka takva objeda otvara u meni nepregledni ocean boli i tuge.
„O moralu znam samo toliko da je moralno ono poslije čega se dobro osjećate, a nemoralno ono poslije čega se osjećate loše.“ (Hemingway)
A ja se želim dobro, zapravo izvrsno osjećati. I časno i pošteno živjeti. Jer kako reče Voltaire:
„Čast je dijamant na prstu krijeposti.“