Tekst: Stjepan Poljaković
Foto: Bernard Tomas-Beco
Davne, ali slavne 1992. bio sam gost u Varaždinskim toplicama. Slučaj je htio da su tih dana u posjet ranjenim borcima u lječilište stigle vinkovačke „Dike“.
Ostali su mi u sjećanju po pjesmi „Dunavska čežnja“, meni i danas jednoj od najboljih tamburaških pjesama od rata na ovamo.
Nisam slutio da će proći četvrt stoljeća do novog susreta, a krivac za novo druženje je „BUT“ (Brodska udruga tamburaša).
Svečana dvorana „Bukovlje“ za svoje stolove je primila na već tradicionalnu zabavu tamburaša iz Broda i okolice, ali i sve one koji vole tamburašku glazbu.
Preko 200 gostiju imalo je jedinstvenu priliku slušati kako tamburaši sviraju izvorni tamburaški repertoar bez Karanfila, Bižuterije, Tarapane i ostalih, civiliziranom i kulturnom uhu, nemilih popijevki.
„Dike“ su nam donijele onaj skoro zaboravljeni dah i duh vremena kada se u tamburi uživalo, a nije se uz tamburu opijalo .
Sve godine do sada uspjeli su se obraniti od napasti komercijalizacije. U njihovom repertoaru čuje se huk Bosuta i Dunava, osjeća mir svanuća na nekom od salaša. Stilski utopljeni u mirnoću i kolorit slavonskog pejzaža protkanog srijemskom elegijom, stvaraju onu gotovo meditativnu atmosferu.
Da ne bude baš previše mirno, pobrinuli su se lokalni tamburaši okupljeni u privremeno-povremenu rock nakupinu „Tamburaši“. Njihov spontani i veseli nastup natjerao je okupljene da se tresu. Od smijeha ili ritma? Bilo je veselo i osvježavajuće.
Čast i ugled lokalne tamburaške scene na pozornici su branili momci koji inače sviraju u različitim sastavima, tako da sam im ja dao radno ime TS „ Sada i tko zna kada“. Oni su nastupali u vrijeme dok su se „Dike“ zagrijavale ili odmarale.
Izvlačenje tombole često je dosadniji dio zabave, osim ako se voditelj ne preziva Rakić. Do sada nije utvrđeno smiju li se sretnici više dobitku ili Rakićevim opaskama. Prvu nagradu, tamburu primu, sponzorstvo glazbalara Mladena Jurkovića i Marinka Žeravice odnio je u Vinkovce vokal Marinko iz TS „Dike“.
Suze na oči damama je izmamio čin prosidbe. Rakićev asistent u izvlačenju i dijeljenju tombola na kraju je iz džepa izvukao kutijicu sa zaručničkim prstenom i pred svima zaprosio buduću gospođu Marić.
Priča se da je zabava potrajala do zore. Profesionalno deformirani rastali su se vjerujući da će se dogodine ponovo sastati.