Pismo majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza … Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP …
Evo i proljeća, a s njim i teškoća za moga Junaka. Njegova se astma pogoršala i imao je problema u školi.
Sreća da su njegovi profesori savjesni i pomogli su mu. Zvali su nas kući i mi smo ga odveli doktoru.
Mlada pedagoginja posebno se trudila, kao i jedna posebna profesorica koja je s njim bila sve dok mi nismo došli.
Junak mi je kasnije ispričao da je ona njega hrabrila i dala mu šećera i vode. Te večeri ona, ta divna žena, zvala nas kući i pitala za našeg Junaka.
Priča ona s puno nježnosti o mom djetetu. I on nju često kod kuće spominje. Njih dvoje razgovaraju o znanstvenim činjenicama koje ih oboje zanimaju.
Znala sam ja da je on poseban jer ga i ja tako gledam. Ona mi je na kraju razgovora kazala: „On je dijete sa srcem na dlanu”.
Njena podrška meni puno znači. Njen pristup, onaj majčinski, dao je mome Junaku poticaj da uči i stječe nova znanja.
Ovih dana bila sam na roditeljskom. Njihova razrednica raznim anketama podiže njihovu savjest i trudi se od njih napraviti odgovorne mlade ljude.
Njen trud je za pohvalu, a pitanja ankete predstavlja i nama roditeljima. Pitanja su tipa „Koliko košta krevet?“ Odgovor je začuđujući: „ 400 kn.“
Djeca od petnaest godina pojma nemaju. Pa oni su samo djeca! Naravno, nama je bilo smiješno ali i žalosno da oni ne znaju koliko roditelji ulažu u njih. Kako će onda znati to cijeniti?
Drago mi je da njihovi profesori nama pomažu u odgoju. Mi roditelji nekada zaboravljamo razgovarati o svakodnevnim temama sa svojom djecom.
A Junak? On je ravnodušan i nekada me upozorava da se ne brinem previše. Ne mogu ne brinuti se, želim mu što više pomoći oko svladavanja prepreka koje mu se nalaze na putu.
Prvi razred srednje škole za svu djecu težak je životni ispit, a za moga Junaka je vjerojatno još i teži. On nekada pokazuje veliki umor.
Motivacija je najbitnija, ali i podrška također.
„Oni su još djeca!”čujem roditelje koji su se prisjetili svoje mladosti.
Nakon roditeljskog i ja se u sebi ponekad zapitam:
„Kada će proći taj njegov pubertet, moja menopauza i tatina kriza srednjih godina? Dragi Bože, daj mi snage, a mom Junaku mnogo sreće i uspjeha u školi!“
Moram pohvaliti i roditelje koji svaki puta prije ili poslije roditeljskog meni daju pozitivne informacije.
Jedna super mama mi je napisala u poruci kako je njen sin ispričao da se popeo na ogradu. Junak mu je prišao i rekao da je to opasno.
Njen sin je shvatio upozorenje i sišao s ograde. Junak je za njega rekao da može sve jer on je njegov prijatelj.
To je mom Junaku bilo potrebno; PRIJATELJI! Sada ih je on napokon pronašao u svom razredu.