Ljepotu livanjskog kraja nemoguće je zamisliti, nju treba doživjeti.
tekst: Ruža Zubac-Ištuk
foto: fra Marijan Karaula
Subota, 3. svibnja 2023./ Danas me ugodno iznenadio moj mlađi brat. Poslao mi je elektroničkom poštom nekoliko fotografija snimljenih u mome rodnom kraju. Svaka za mene ima svoju ljepotu, značaj, priču, tajnu…
Gledam fotografije izvora rijeke Bistrice ispod Crljenica (Crvenica) visokih, krečnjačkih gromada kamenja pod brdom Bašajkovac. Promatram bijelu vodenu pjenu koja stoljećima izvire iz pećine, a čujem zaglušujući šum bistre, pitke vode u obliku oblaka koji klize niz visoke vodopade.
Fotografije me vraćaju u moje srednjoškolske dane kada sam odlazila do izvora i uživala u svojoj mladosti i neopisivoj ljepoti prirode koju mogu oblikovati samo božje ruke. Turci su nazvali izvor rijeke Bistrice i uži prostor oko njega Duman. (Riječ duman na turskom jeziku znači dim, magla, prašina.) Upravo na ovom prostoru nastalo je prvo naselje, nekadašnji Bistrički Grad koji se vremenom proširio u današnje Livno. Klaić tvrdi da je na rijeci Bistrici bilo više mostova ispod kojih je protjecala rijeka sva u pjeni, ali njih je odnijela prošlost. Ostao je jedan sa svojim rukavcem nadomak izvora. Sagradili su ga kožari u 17. stoljeću za vrijeme osmanlija. Narod ga je nekada zvao Firdusov most.
Prošlost je odnijela i vodenice. Nekoliko starih kamenih kuća još prkosi vremenu, ali čini mi se da su prazne. Ostala je ulica popločana kaldrmom. Na fotografiji se nazire kamena Vejs / Veis-kula (Velika kula) koja, iako oronula, odolijeva nasrtajima vremena. Pod utjecajem srpskog nacionalnog romantizma te narodne pjesme o starom Vujadinu i njegova dva sina, nakon Drugog svjetskog rata potiskuje se izvorno ime kule, a preuzima naziv Vujadinova kula. Zamišljam kako bi izgledala kada bi nadležni dali malo volje i truda i vratili joj prvobitni izgled. Tko ju je sagradio? Mišljenja su podijeljena. Prema Klaićevom opisu može se zaključiti da potječe još iz rimskih vremena dok drugi izvori govore da ju je sagradio bosanski paša Sejdi Ahmet-paša 1659. godine kada je popravljao gradske bedeme. Možda, no izgled joj je doista zabrinjavajući. Čini mi se da je uzalud sav Stari grad Livna stavljen 2004. pod zaštitu države i proglašen nacionalnim spomenikom.
Pokraj izvora Bistrice započinjale su, ali i nestajale mnoge srednjoškolske ljubavi. I moje. Vjerojatno nam je bilo naporno penjati se uzbrdicom do izvora, ali i silaziti nizbrdicom jer tada nismo znali da postoje puno veće uzbrdice i nizbrdice od izvora do ušća života.
U što se sve pretvarala ljubav u stara vremena u livanjskom kraju kazuje nam surova narodna predaja o Poletači, kuli na najvišim i najstrmijim stijenama Crljenica. Popeti se na te ogromne litice, pogledati prema podnožju stijena i izvoru rijeke Bistrice ulijevalo je, a i danas ulijeva, strah u kosti i najhrabrijima.
Predaja kaže da se s Tebera (gradine) uistinu strahovito „polijetalo“. Djevojka koja je prije braka „sagriješila“, ostala trudna i tako osramotila sebe i čast svoje obitelji, zakivana je u drveno bure i u njemu strmoglavce bacana u provaliju. Bure je velikom brzinom letjelo od stijene do stijene, udaralo o litice i u trenu pretvaralo u bezbroj komadića. U tim trenutcima gasio se jedan mladi život i drugi još nerođeni. Muškog počinitelja „grijeha“ nitko nije kažnjavao. S Poletače su nekada „letjele“ i kržljave, bolesne životinje. Priča se da je ovakve nemilosrdne kazne donijela turska vlast u naše krajeve i s odlaskom ih odnijela. Kula Poletača je uništena. Ostali su samo kameni tragovi njezinog postojanja.
Prvi pad Livna u osmanlijske ruke bio je 1463. godine. Vladislav Hercegović (vrijeme vladavine ugarskog kralja Matijaša) uspijeva ga osloboditi nakon pada Bosne. Turci ga ponovo zauzimaju oko 1485. U 16. i 17. stoljeću Livno dobiva islamsko-orijentalna obilježja. U kandijskom ratu (1645. – 1669.) Mlečani Turcima 1648. godine otimaju Klis. Ovo je ujedno i početak raspada osmanlijsko-turskog feudalizma. U Bosnu dolazi Melek Ahmed-paša sa zadatkom da popravi velike turske gubitke na mletačkoj granici. S njim u Livnu boravi putopisac Evlija Čelebija koji o gradu ostavlja važne podatke iz toga vremena.
Berlinskim kongresom 1878. godine donosi se odluka da Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu. Livno pada pod tu vlast 28. rujna 1878. godine. Ali, dolaskom austro-ugarske vlasti vremena postaju pravno sigurnija pa se izbjegli hrvatski narod počinje vraćati na svoja srednjovjekovna ognjišta. Zauvijek nestaje turski zulum. (Zulum – tur. nasilje, bezakonje, tiranija, nepravda.)
U Livnu je kratko živio i hrvatski književnik Silvije Strahimir Kranjčević. Austrougarska konzularna agencija imala je svoje sjedište od 1853. godine u Jurkića kuli, a baš u njoj je 1887. godine radio učitelj Trgovačke škole u Livnu S. S. Kranjčević. Sigurno je i on odlazio do izvora rijeke Bistrice i pronalazio nadahnuće za svoje književno stvaralaštvo. Barem sam ga ja, dok sam bila srednjoškolka, zamišljala kako stoji na mostu nedaleko od izvora Bistrice i zamišljeno promatra sklisko kamenje u vodi obraslo zeleno-smeđom mahovinom. Na tom kamenom mostu napisala sam velikim tiskanim slovima na koricama svoje bilježnice iz političke ekomomije: ljepotu livanjskog kraja nemoguće je zamisliti, nju treba doživjeti. Kad je profesor, Crnogorac, pročitao rečenicu, podmuklo je rastegao usne u čudan smiješak i šepajući odšetao niz učionicu gladeći brk.
Zadnji put fotografirala sam izvor rijeke Bistrice 1994. godine za potrebe svoje knjige Narodno blago i običaji livanjskog kraja. Tada je gotovo presušio nakon višemjesečne suše. Kažu stari ljudi da se to rijetko događa. Eto, dogodilo se baš kad je njegova cjelovita ljepota zatrebala meni.
Vrijeme donosi i odnosi: ljude, vlasti, običaje, tugu i radosti… Odnijelo je i mene u plodnu Slavoniju koja je sve manje plodna, a sve više pusta, pretvorena u korov u kojemu u svom kraljevstvu uživaju komarci.
Nakon otvaranja jugoslavenskih granica, ljudi iz livanjskoga kraja počeli su masovno odlaziti na privremeni rad u Njemačku, manje u Austriju (uglavnom muškarci). Za svoj rad dobivali su solidnu plaću koju su slali obitelji. Počeli su štedjeti, a od ušteđevine graditi nove kuće, kupovati livade i obradive površine, strojeve za obradu zemlje (traktore i priključke). Velika je dika bila za obitelj kada bi mladić iz njihove kuće položio vozački ispit u inozemstvu, kupio polovan automobil i „dotro“ ga kući.
S dolaskom mehanizacije konji više nisu bili potrebni. Neki vlasnici puštali su ih u divljinu da sami brinu o svome preživljavanju. I evo, više od pet desetljeća divlji konji slobodno žive i množe se u nepreglednoj ljepoti planinskih pašnjaka podno planine Cincar. Reče mi brat da ih danas ima više od tisuću. Kreću se na području Kruga, nepregledne visoravni bogate kamenom, travom i cvijećem, ponekad prelaze preko Borove glave, prijevoja između Livna i Kupresa, u potrazi za vodom, hranom i solju. Oni su predivan i jedinstven fenomen u Europi o kojemu brinu samo Livnjaci volonteri unatoč pokušajima vlasti da ih zbrinu i zaštite. Reče mi brat da su tijekom Domovinskog rata vojnici, a među njima i on, dijelili svoje obroke s konjima, posebice tijekom snježnih vijavica i jako niskih temperatura. Tada je počelo približavanje divljih konja ljudima ili ljudi konjima.
Ljeti konji prelaze preko magistralne ceste Livno – Kupres – Bugojno jer se uz nju nalaze dvije lokve s vodom, a zimi u potrazi za hranom, posebice solju kojom se posipaju ceste. Kreću se na prostoru od oko stotinjak kilometara kvadratnih. Prema riječima Željka Krište, tajnika Planinsko-ekološkog društva Borova glava, ovi konji nikada nisu prešli iz Livanjske općine u neku drugu. Što ih uistinu vezuje za livanjsko podneblje?
Koliko je dobro što su divlji konji dopustili da im se približi čovjek?
Neki ljudi ne bi bili svoji kada ne bi u svakoj prilici gledali dobit, zaradu na lak način. Pohlepni su i u konjima našli svoj profit kradući ih ili ubijajući na licu mjesta. Konje kradu za sječu šuma, ždrebad im preprodaju. Priča se u kraju da se ždrijepci prodaju za 500 do 600 eura. Ubijaju ih zbog mesa kojim hrane pse, ali konjsko meso često se nađe u kobasicama ili kao odresci.
Livanjska novinarka Željka Mihaljević kaže: „Ranije, prije 20 i više godina, uglavnom su dolazili ljudi iz Srednje Bosne, kako bi krali konje ili ih na licu mjesta ubijali i odnosili butove za pravljenje sudžuka. Što se sada događa, ne znamo, možda su i domaći. Nerijetko se znalo događati i da pastiri koji drže pse, znaju ubiti konja i time ih hraniti. To su sve neslužbeni podaci, ali to se događa. Međutim, nikada nitko za to nije odgovarao.“
Dok razgovaram s bratom, pitam ga, šaleći se, jesu li livanjski konji pomogli nekadašnjoj kninskoj gradonačelnici da postane poznata ili je ona pomogla konjima da steknu slavu diljem Europe pa i danje?
„Kraju šala“, odgovara mi. „Službeno vozilo grada Knina, u kojemu je bila Josipa Rimac, udario je u krdo konja koji su se nalazili na cesti duž Borove glave. Putnici su bili malo ugruvani, ništa strašno, ali jednog konja su morali ubiti jer mu je nastradala noga.“
„Dobro su prošli“, kažem mu.
„Drugi nisu. Bilo je i onih koji su se automobilom zabili u konje i dobrano nastradali. Bilo je i poginulih.“
„Gledala sam u jednom prilogu na TV-u ženu koja se žali da im konji uništavaju usjeve, lome ograde, zalaze u dvorišta…“
„Ima i toga. Nisu oni više divlji. Ne boje se ljudi. Prilaze i jedu im iz ruku.“
„Moraš priznati da su prekrasni, ugojeni i sjajne dlake.“
„Jesu. Nisu to nekadašnji naši bosanski tegleći konji. Ovi su nastali križanjem bosanskog brdskog konja s arapskom, posavskom i drugim pasminama.“
„Brate, sjećaš li se našeg Dorata. Tata mu je dao ime kad ga je doveo preko Vagnja iz Dalmacije?“
„Znam da je bio tvrdoglav. Kad je htio vukao je sam puna kola sijena, a kad nije, stao bi na pola puta, i ni makac. Uzalud je bila tatina kandžija. Više se sjećam Žerana. Bio je visok i vitak konj, pravi trkaći iako nikada nije sudjelovao u trkama. Nesretnik, morao je vući teret kao i svi konji u selu.“
„Na njemu sam jahala, ali samo jedanput. Kad sam konačno uspjela sjesti na Žeranova leđa, ugledao je djetelinu i svom brzinom zagalopirao prema njoj. Držala sam se za grivu i nisam pala. Taj strah ni do danas nisam zaboravila. Tek kad je spustio glavu i počeo pasti djetelinu, skliznula sam preko njegova vrata i glave u travu. On se na mene nije obazirao.“
Ne sjećam se kako su završili naši konji, ali sigurno znam da ih naš otac nije ubio niti pustio u divljinu da se brinu sami o sebi.
Listam dalje. Lijepa djevojka, moja nećakinja, u livanjskoj narodnoj nošnji pozdravlja me širokim osmijehom. Iza nje je naša stara čatrnja, u ovo vrijeme puna kišnice, i moja trošna rodna kuća. Veseli me što nije stala ispred nove u kojoj živi.
Bože, evo samostana Gorice i oltara crkve svetog Petra i Pavla na Gorici. Najljepše fotografije Gorice i crkve snimio je moj prijatelj iz srednjoškolskih dana Željko Maganjić. Prerano mu je Bog uzeo život mada mu je podario sve predispozicije dobroga fotografa i novinara. Tijekom Domovinskog rata bio je na mnogim bojišnicama širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Na njegovom pisaćem stroju prepisala sam svoje prve pjesme.
U samostanu Gorica djelovala je prva osnovna škola u Livnu pod vodstvom franjevaca. 1874. godine dolaze sestre milosrdnice i otvaraju pučku školu za djevojčice. Danas je u samostanu knjižnica s vrijednom knjižnom građom i stalna postava slikara Gabrijela Jurkića, ali tu su i slike suvremenih livanjskih slikara. Poema Jama I. G. Kovačića čitana je prvi puta u ovom samostanu jer je za vrijeme Drugoga svjetskog rata pretvoren u partizansku bolnicu.
Muzejska zbirka čuva kirurški pribor franjevca i liječnika Mije Sučića (1820. – 1865.). Nakon završene filozofije i teologije u Veneciji, krenuo je na studij medicine u Padovu. Vratio se s diplomom i tri godine liječničke prakse te postao prvi bosanskohercegovački kirurg. Uvijek je stizao do pacijenata i besplatno pružao usluge. Hladnog, zimskog dana, punog vjetra i snijega, pješačio je pet sati do sela Šujice i pomogao pri porodu mladoj muslimanki. Stručnjaci pretpostavljaju da ju je porodio carskim rezom prema priboru koji je imao. Ako jeste, M. Sučić je jedan od prvih liječnika kod nas i u Europi koji je izveo carski rez i spasio život majci i djetetu. Nakon ovoga pohoda dobio je veliku prehladu, vjerojatno i upalu pluća i u 45. godini života preselio u život vječni.
Kakvi su ljudi u livanjskom kraju rekao je Edo Popović, koji za sebe kaže da je Zagrepčanin i to iz Livna.
Odande sam otišao 1968., kao jedanaestogodišnjak, no tamo se još uvijek osjećam kod kuće. Ne kao kod kuće, već kod kuće. Bio sam prije dvije godine u Livnu. Sreo sam neke vršnjake s kojima sam išao u školu. Nismo se vidjeli punih četrdeset godina, no ni u jednom trenutku nisam osjetio onu nelagodu koja se znade javiti kad sretnete nekoga s kim ste nekad bili bliski.
Približava se predvečerje. Nazvao je moj bratić Branko. Dolazi mi u goste s obitelji. Rođeni Osječanin, čiji se korijeni, po očevoj lozi, protežu do livanjskog kraja. Rado je provodio ljetne školske odmore sa mnom, mojom braćom i sestrom u selu Orguzu. Znam, čim dođe, prvi će o tomu započeti razgovor. A tek kad mu pokažem pristigle fotografije.
…
Nedjelja, 4. svibnja 2023./ Kasno sam ustala. Nije mi žao dana. Posjeta mojih najmilijih (samo njih imam od bliže rodbine u Osijeku) odužila se u noć. Jučerašnje pisanje Dnevnika i razgovor s bratićem, koji me svima predstavlja kao sestru, donio mi je lijepe snove.
Posvuda oko mene odsjaj djetinjstva: miris tek pečenog kruha, rumene jabuke, pregršti obiteljske ljubavi i blagoslov Svevišnjega. Grlice prekrile gugutanjem krov moje rodne kuće kao bršljan dvorac pun usnulih tajni. Slušam smijeh probuđene planine i prepoznajem žamor pastira među hrzanjem konja, blejanjem ovaca i rikom goveda. Na uskim oranicama ispod busa mlade pšenice prepelica našla kolijevku za svoje potomstvo. Grgolji vrelo nasred pašnjaka u sjeni joha. U groblju stoljećima zasjeo zvonik i čeka podne. Tiha modrina neba ugnijezdila se na vrh križa među bjeloruno stado oblaka. Voćnjaci drijemaju između usana zore i jutra. Bunar pije dobrotu dok ispraća nebeskog konjanika na počinak. Grlim se s proplancima i prizivam sve djetinje ljubavi – škrte iskustvom, obilate iskrenošću, kratkovječne kao jeka. Dotiče me ruka svemoćne boginje na vratima oronule seoske škole.
Život mi se otvorio u odsjaju purpura. S jedne strane okružuje me more želja, planova i strah od neuspjeha; s druge odricanje moga oca u želji da postanem ono što ne će stvarati žuljeve na rukama kada budem zarađivala kruh svagdanji; s treće ogroman strah moje maje dok razmišlja kako će se njezino žensko dite snaći u zločestom svitu; s četvrte uzak puteljak kroz grmlje i kamenjar do brda od knjiga na koje se moram popeti ako ne želim iznevjeriti sebe.
Nisam sama. Razgovaram s vremenom u vremenu sviklom poštivanju Deset Božjih zapovijedi. Ne žalosti me moja prosječnost, niti spoznaja da hodam bosonoga po orošenim livadama prekrivenim ljepotom procvalih šafrana. Bodre me gorske vile iz priča stoljećima čuvanih u šapatu vjetra s razmeđa Dinare i Kamešnice. I gle, svijet mi se ne čini ni ružan ni zao. Još uvijek tražim svoje mjesto u njemu bez straha da ga neću voljeti.
Budi me zvono s crkvene kapelice. Ustajem. Sreća, kapelica je blizu, u drugoj ulici. Stići ću na sv. misu.