piše: Viktorija Banić
Strah. Iskonska i pokretačka snaga. Aktivator samoodržanja, poticaj…
Djeca su zahvaljujući bujnoj mašti i nepotpunim iskustvima prepuna strahova i bojazni, manjih i većih, onih ozbiljnijih, ali i onih zbog kojih, ponekad, jedva suspregnemo osmijeh.
Prvi strah kojeg se sjećam je onaj od mraka – niti danas ga baš ne volim, pa strah od visine, mračnih i bučnih ljudi, dok me babaroga i slična egzotika nije zabrinjavala, moja ih je generacija odavno razotkrila kao prevarante.
Porijeklo nekih strahova je lako objasniti, npr. strah od zatvorenog prostora. U igri smo često one koji izgube za kaznu zaključavali na kratko u susjednoj prostoriji. To „kratko“ se meni uvijek činilo vječnost i nije pomagalo što sam vikala da ne bih, da ne volim… Bojala sam se i psa, ma i najmanjeg, bezubog i umornog, nebitno. Loše iskustvo sa susjedovim, liječila sam narednih 20-ak godina…
Svi su strahovi bili samo „strahovi“, samo je jedan strah bio majka svih strahova – bio je to Strah od Stojuše! Uh, Stojuša…
U mom kraju je nekad bio običaj žene nakon udaje u novoj obitelji i susjedstvu nazvati izvedenicom djevojačkog prezimena. Tako se već spomenuta Stojuša, vjerojatno, ranije prezivala Stojić, ali nije njeno prezime bilo to što plaši…
Strah je bio uobličen u malenom zgrbljenom tijelu stare žene, obučenom u podsuknje, suknje, pregaču i nazaobilaznu maramu ili domaćim žargonom rečeno čudesni trio „modra, traverca, šudar“. Dodati treba crno izdanje svega navedenoga kao i ružni zakrivljeni štap na koji se oslanjala. Ma da me je netko pitao kako zamišljam vješticu iz „Ivice i Marice“, sigurno bih odgovorila da se nema tu što zamišljati, sve viđeno, eno prođe ulicom!
Ono što je Stojušu stvarno razlikovalo od većine ostalih baka je bila, nama tada nejasna i na žalost neobjašnjena, njena potpuna izgubljenost i zbunjenost. Danas bi mnogi upoznati s tugom Alzheimerove bolesti imali što reći u njenu obranu, ali tko je tada znao za sve te nerazumljive dijagnoze. Ona je bila tek „luda Stojuša“ koja, iz nama nejasnih razloga, hoda, luta i dohvati nenadano i snažno zakrivljenim štapom koga i kako stigne. Najčešće po nogama. Uglavnom viče, samo ponekad se smije nervozno škripavim smijehom od kojeg sve igre prestaju, a mi nestajemo u trenu.
Moji su roditelji radili u suprotnim smjenama da bi uvijek netko bio s nama. Ipak, dva sata, tih 120 minuta bili su dio dana kad je mama već otišla, a tata se još nije vratio, vrijeme kad smo bili sami. Treba li uopće naglašavati da se većina nestašluka događala upravo u tih nesretnih dva sata „između“.
I tog je dana bilo upravo to „između“ vrijeme. Mi sami, u pola igre, daleko od stvarnosti. Ništa do tada viđeno ne bi moglo niti blizu parirati nastaloj panici kad se usred naše dnevne sobe pojavila Stojuša! Otvorila je vrata (na žalost otključana, takva su bila vremena!) i ušla! Prestali smo disati, oči su nam stale, a ona je počela vikati i lupati štapom na sve strane. Bila sam sigurna da mi se život bliži svom strašnom kraju. Uzvik mi je pobjegao poput pucnja, a sekunde kapale razvučene kao guma na vrućini.
Kad sam već bila sigurna da proživljavam zadnje trenutke svog života, ona je ušutjela, sjela i zagledala se u prazno. Mi smo se pogledavali, ali se nismo usudili pomaknuti s mjesta. Agonija iščekivanja, nijemi vakum. Strah je ipak nekako napukao i provirila je kroz pukotinu stara, usamljena žena, toliko zorna da su je i uplašena djeca prepoznala. Vrijeme je stalo…
A onda, ničim najavljeni, upadaju na scenu, tj. u našu dnevnu sobu, njeni rođaci. Govore joj da je traže, a nama da je otišla od kuće, da je stara i odsutna, ništa drugo. U hipu je odvedoše! A mi? Ostali. Preživjeli. Junaci bez neke prave zasluge… Stojuša zapravo i nije taaako strašna. Samo je bučna i čudna. Osjećaj olakšanja malo je nagrizla kiselina razočaranja…
Neke strahove iz djetinjstva preživiš, prerasteš, a neki novi dođu i ostanu: strah od otkaza, recesije, poskupljenja, promjene tečaja, propasti tvrtke, bolesti, nesolventnosti iz bilo kojeg razloga, a u posljednje vrijeme i od potpuno suludog, tragičnog terorizma… Svakako i tihi, ali danas izrazito bolni, strahovi od starosti, nerazumijevanja, samoće… Sve su to „Stojuše“ odraslog doba, ako uopće ikada išta odraste ili samo uprtimo teret obaveza i strah pred njima, koji je ipak najveći od svih!
Ponekad se umire i spotiče od samog straha pred strahom. Zbilja, nije niti lako niti jednostavno. Neizvjesnost plaši, iščekivanje. Kad konačno zlo i dođe, riješi se nekako, pojavi se netko ili nešto što preuzme dio bauka ili upali svjetlo u zadnji čas i preživi se, preživi. Ipak, priznajmo, i među odraslima rijetko se tko usudi dragovoljno stati ispred straha i pogledati ga u oči.
Odrastanjem bi trebali promijeniti i način ponašanja, suočavanja, ali stari, dječji način žmirenja pred nadolazećom nevoljom, je tako utješan i siguran kao razgažene papuče. Nema rizika.
Promjene su neizbježne, nužne, da bi napravili mjesta za neke nove „plašljivce“ i tako dali mogućnosti i svojoj djeci, da se uče suprotstavljati strahu. Moramo ih voditi, biti uzori, biti oni koji svjesno staju ispred straha u svom životu, a onako potiho, kad nas ne vide i ne čuju, smijemo se bojati silno, jako, baš kao nekad Stojuše, brrr…