piše: Viktorija Banić
Svanulo je i Silvestrovo, a još se osjeća miris Božića, užurbanih priprema, iščekivanja, posebno kod onih kojima je „Božić“ stizao izdaleka, pa je sve moralo biti i još mrvicu bolje i radosnije. Puno je duša rođenih ovdje otišlo davno, iz nekih svojih razloga, a odlaze nažalost i danas iz, rekla bih, ponovljenih razloga. Ali stignu, za Božić.
I ja Božiću zahvaljujem jer je došao prelijep, topao, obiteljski. Ponovio nam se i dogodine baš isti ovakav. Ma i bez snijega! Stiglo se što se moralo i moglo stići. Sve ostalo je očito bilo suvišno. Smijalo se, dijelilo ne minute ili tek sat, kao inače tijekom godine, već sate i dane, zato, hvala. Oni koji su (i) ovaj put ostali daleko, pri tom mislim na udaljenost mjerenu samo kilometrima, bit će samo još srčanija nada i želja za sljedeći Božić.
A ja? Ostala sam Božiću dužna tek jednu „veliku sitnicu“. Naime, pripadam među one koji se još uvijek ne boje otvoriti svoj poštanski sandučić. Računi mi baš i nisu omiljena pismena, kao niti reklamni letci i razne okružne obavijesti, ali loših se vijesti ne bojim, niti ih slutim. I mada se događa vrlo rijetko, a vremenom sve rjeđe, obraduje me ponekad, sad uglavnom tek za rođendan i od roditelja, čestitka. Neponovljiv je osjećaj borbe između brzog i neurednog otvaranja i strpljivog traženja nečeg oštrog da se ni koverta ne pokida i iščekivanja ilustracije, a onda sporog čitanja napisanog i svaki put se sjetim…
Sjetim se umornog poštara u ovo doba godine dok tegli pretešku torbu, tjeran burom i mirisima bakalara, sarme, orahnjače i keksa „na mašinu“, kako ga je mama zvala, u količini dovoljnoj za omanju vojsku. Još napetije je bilo dok nisu postojali niti klasični sandučići, već polako, od vrata do vrata poštar pred tobom lista povelik snop koverti, a ti se nadaš da ih je barem polovica tvoja.
Kad „osvojiš“ hrpu za taj dan, prije otvaranja proučiš i ovogodišnju šarenu poštansku markicu, jer i one su važan dio cijele priče. Pa kreneš… Kakve slike, boje, mat i sjajne, šljokice i vitičasta slova, zavijena kao najljepša mašna na daru. Pa čitaš, komentiraš… – Znaš tko nam je posao čestitku?! A tek one posebne, velike, iz inozemstva (svi smo uvijek, nažalost imali malo onih pored sebe,a puno onih koji su daleko i još dalje), kakvih kod nas nije ni bilo… Pa je raširiš i staviš pod bor, a nakon toga dugo, barem kad sam ja u pitanju, čuvaš.
Prije toga odradio si svoj ovogodišnji „čestitkasti“ dio, kako roditelji, tako i mi, a to je za početak, napraviti popis – uža i šira obitelj, prijatelji, poznanici… Učiteljice su uvijek bile posebna kategorija zbog tatinog inzistiranja na najurednijem mogućem rukopisu, što je do danas za nas i kad smo odrasli, ostala nemoguća misija. A baš tada ručica bi se pobunila, pa se prepravljalo i pisalo ispočetka. I da! Nikad, baš nikad nije bila dovoljna količina čestitki kupljena i predviđena za slanje! Uvijek se još nekoga sjetilo i kupovalo barem još 10 komada, sve dok nas vrijeme ne bi zaustavilo jer je bilo prekasno za slanje, a zna se da čestitke moraju stići baš u pravom trenutku.
Jer upravo čestitke imaju posebnu moć da kad drage osobe više ne bude sve najbolje želje ispisane njenom rukom čekaju spremne da budu pročitane još jednom i uvijek na vrijeme.
Zbog svega ovoga se već godinama premišljam, da za „ovaj“ Božić opet načinim bezbroj malih darova, tj. da kupim, ispišem i pošaljem pregršt papirnatih čestitki i pobrinem se tako da u sandučićima meni dragih ljudi osim računa i letaka osvane i četvrtasti papirnati dar, šarena slika, iskrene želje, rukom ispisane.
Sve sam ja to zamislila i odlučila, pa i popis danima slagala u glavi, kao nekad. Sve pripremila, a onda mi se ispriječilo ono o čemu nisam razmišljala! Nemam adresar, onu malu polupohabanu knjižicu u koju se nekad upisivalo i dopisivalo adrese! Zapravo, ne samo nju, nemam ni adrese! Sjetit ću se… – Čekaj, a zašto su oni preselili? I oni? A oni su sad gdje?
Moram priznati da sam ostala zatečena jer imam tek poneki mail i broj telefona u vlastitom „pametnom“ telefonu, koji je eto mene napravio glupom, pa niti to bez njega ne znam, napamet…
Čudila se ja tako koliko malo zapravo jedni o drugima znamo, ne misleći pri tom na fotošopirane vijesti i profile kojekuda…
Proletje tako vrijeme za pisanje, mene ostavi u razmišljanju i žurnoj pripremi svega onoga što se za Božić sprema. A za slijedeći Božić se najbolje početi pripremati evo od danas, jer valjda će godina biti dovoljna da istražim gdje smo svi?
U međuvremenu, unatoč najavljenim, poskupljenjima, pooštravanju, novim uvjetima i proširenim preduvjetima, rebalansima, predizbornim spinovima, restrukturiranjima i svim ostalim „transparentnim“ prijetnjama, svojoj obitelji, prijateljima, poznanicima, svima vama koji ovo čitate, ma gdje se u ovom trenutku nalazili, s našom dragom, sveprisutnom, glavnom urednicom na čelu iskreno želim i bez naznačene adrese, zdravu, bučnu i sretnu „Novu“, ali i „novu“ (dakle cijelu!) 2017. godinu i bez ičega gore najavljenog. Imam pravo barem željeti.
Jer unatoč svim političkim krizama, užasima terora i ekonomije, osobnim gubicima i globalno lošem okruženju koje nas je zateklo i koje preživjesmo u protekloj godini, nakon svega i na još jedno Silvestrovo opet ostajemo svi mi, po svijetu rasuti, ponosni i s tvrdoglavom nadom u bolje.
Sretna nam bila!