Piše: Viktorija Banić
Nakon, čini se, više tjedana magle, konačno je provirilo sunce. S druge strane, kraj prosinca i temperatura od 15 stupnjeva baš i nisu neka kombinacija, osim za glavobolju… Broj izbjeglica prelazi milijun, ili milijune? Izgleda da je već odavno ionako postalo svejedno. Sedmero djece i danas stradalo u krilu Egejskog mora pokušavajući s obitelji, recimo, promijeniti život nabolje.
A mi? Već i zaboravili da smo birali na izborima. Konzultacije i pregovaranja davno nadmašila razumnu brojku. I da, dokazano po tko zna koji put, da nikad nije gotovo dok nije definitivno gotovo – konačno dobismo mandatara. Čovjek sa respektabilnim referencama, kažu oni čije bi mišljenje moglo biti mjerodavno. Naši prvi komentari? O tome kako loše govori hrvatski?! Pa bi li radije vrsnog gospodarstvenika koji uči jezik ili vrsnog jezikoslovca koji se uči gospodarstvu za premijera države?
I dok „Zvončići“ odjekuju sa svake strane, trgovački centri postaju hramovi rijeka ljudi odlučnih kupiti pod svaku cijenu više nego što im treba i skuplje nego što na brzinu odabrano vrijedi, gotovo neprimjetno prilazi nam Božić. Rekla bih zbunjen i začuđen, nesiguran pri ulasku. Osvrće se na sve strane tražeći između mnoštva nametnutih nam zvukova, boja i mirisa, prije svega buke, mjesto za sebe.
A znamo mi i drukčije. Treba se samo prisjetiti. Sličice…
U mojoj pitomoj Slavoniji, među ostalim, lijep običaj, zvan „položaj“. Na Badnje jutro muško dijete dolazi u kuću rodbini ili susjedima “Hvaljen Isus, čestitam vam Badnjak, Adama i Evu. Kucilo se, macilo se, prasilo se, janjilo se…“ čuje se iz dječjih usta. Domaćini ga darivaju, raduju se Badnjaku i Božiću, sigurni u blagoslov i prinos zemlje i blaga. Sigurni u svoj život.
U mojoj kršom okićenoj Dalmaciji, kraju gdje su ljudi teško i čestito živjeli, nakon loženja badnjaka, prosipanja slame večer prije, na sam Božić, „sramota“ je bila, kako su stari govorili, doći nekome u kuću. Taj dan su vrata zatvorena za sve ostale osim obitelji, koja više i intenzivnije provodi vrijeme zajedno, u blagovanju, razgovoru, šali, nego iti jednog dana u godini…
U mojoj ponosnoj Bosni čestitari, baš na sam Božić, moraju obići svu rodbinu, prijatelje i kumove, pa se „hodanje“ nekad razvuče do duboko u noć. Toliko da se i najizdržljiviji dolaze odmoriti od čestitanja, pa nastavljaju dalje. Zašto? Vjerojatno zato da se upravo na sam Božić nitko ne bi osjetio isključen, nitko zaboravljen…
Ovo su tek kapi bogatstva običaja i širine ljudskog srca za božićne blagdane u našim krajevima. S ove ili one strane gledano, poruka je ista – čovjek čovjeku…
U jednom ljudskom vijeku bude različitih Božića, ali čak i oni, koje zapadne da se dogode u teškim i oskudnim vremenima, opstanu i ostanu u lijepom sjećanju zbog ljudi oko nas, zbog strpljenja i topline. Osim toga, vrlo je ograničen i broj Božića koje nam bude darovano proživjeti na zemlji. Kako je glavni sastojak svakog Božića upravo čarolija nade i obećanja da je sve moguće i da baš nikada ne treba odustati, ne treba dati da ti ga itko ukrade. Baš niti jedan!
Dapače, svake godine razmišljam o tome kako bi bilo izvrsno kad bi se barem najmanje čestice te čarolije i te nade mogle sačuvati u nekoj kutijici i baciti po prstohvat tijekom godine kada se pogled spusti, a glava zaboli.
Zbog svega ovoga, ni ove godine, ne dam nikome da mi ukrade Božić. Ma ni trunčicu njegove topline. Ni gužvama, ni nervozi, ni koalicijama, lošim prognozama, prosvjedima, proračunima i odredbama, poskupljenjima i upozorenjima, ma koliko uvjerljivi bili.
Izoštrit ću sluh samo za „Zvončiće“, a onaj mali vražić koji me povlači i podsjeća na „Zločestu djecu“, zagrebački Radio 101 i jingl kad duboki i ozbiljni glas pita:“Kuda ideš Hrvatska?“, a ženski frustrirani glasić odgovara:“Neee znaaaam…“, neka pričeka. Neka pričeka sve dok prođu blagdani, utihne glazba i pogase se lampice. Nastavit ćemo gdje smo stali.
Ali Božić, ne dam! Nikome!
A vama dragi prijatelji, znani i neznani, čestit i blagoslovljen Božić s onima koje najviše volite, želim. Od srca!