tekst: Marija Kukić
foto: Ivan Juroš
U jeseni moga života sve više se veselim rascvrkutanom proljeću. I što je više ‘ jeseni u meni’, to mi je svako novo proljeće sve draže i milije.
Iz zimskog izležavanja proljeće je probudilo sve živo na novi život. Pogledajte! Okitilo je bogatim zelenilom livade, šume, travnjake… i rasulo po njima najraznobojnije cvjetove.
Ozelenjele grane žalosnih vrba cijeloga dana gledaju odraz svoga lika u bistroj i mirnoj površini jezera. Baš poput Narcisa! A zrcalo jezera kao najbolji fotograf upija, drži u krilu njihovu sliku i poklanja ju onima koje put nanese na ovo čarobno mjesto.
A kada Sunce zađe, a jezero zaogrne tama i
… dok oblaci leže,
Sve je bez glasa i kretnje.
Samo šišmiši bježe
Plahi i puni smetnje.
Jer dalje u noć bezglasnu i kasnu
Zelena jezera tonu i gasnu.
(Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima – A. B. Šimić)
I jesen života zna biti lijepa, ako se dobro
iskoristi. Kroz ove lijepe slike to je moguće.