piše: Sonja Breljak
Berlin/ E, da! S tom temom imam više veze nego li nekad to i sama želim. Prati me u stopu. Pa tako taj bol, taj jed, taj skupljeni gorčin, nikad ne prolazi. Niti to stanje ne prolazi. Tko ono reče: jednom izbjeglica, uvijek izbjeglica?
Bilo je to, sad već tamo one davne 1992. kad krenusmo iz svog doma …da vas ne gnjavim svojim doživljajima, nevoljom i onim što svi o tom našem jadnom ratu, manje više znamo. U veljači 1994. osvanusmo na berlinskom kolodvoru. Izgubljene duše.
Ma, da me/nas, tad netko upitao tko smo, kuda, što znamo, možemo, čime smo se bavili, što završili? E da su nas pitali. A nisu. Možda tad i ova naša generacija ne bi bila žrtvovana, (polu)izgubljena poput i one prve gastarbajterske kad se razmišljalo logikom “tražili radnike a došli nam ljudi”.
Istina, nas tih devedesetih, nitko nije ni tražio a niti želio. O nekoj integraciji ni gastarbajterske populacije ( a kamo li izbjegličke) još u Njemačkoj nije bilo niti govora. O tom se tek danas kad na brojnim mjestima “šteka”, pokušava voditi računa.
–Je li važna i što je za vas integracija, pitali su me nedavno na natječaju, razgovoru za novi posao pri jednoj saveznoj državnoj službi.
-Važna, prevažna, posebno ona prva, jezična. A što je integracija, ne osjetih, ne znam, no znam što nije, odgovorim.
Gospoda i gospođe iz natječajne komisije zastala i bolje me pogledala.
Velim: – Moj suprug je devedesetih godina ovdje došao kao dobro obrazovan i iskusan inžinjer tehnologije. A Njemačka je od njega nakon 20 godina boravka dobila tek dobrog građevinskog radnika. E, vidite, to nije integracija.
Trebam li reći, kako na licu mjesta, potpomognuta kvalifikacijama i iskustvom u temi, dobih posao. Izbjegličku temu, na žalost, imam u malom prstu.
Ah, te izbjeglice, kud s njima?
Najprije se dozvolio potpuni kaos. Možete li razumjeti da je netko uopće, s mirom promatrao tu silnu muku i pješačenje mase svijeta od države do države.
Sad, i te granice zatvorene. Europa zaigrala drugi igru. Kao, neki izbjeglice žele primiti ali eto,drugi su granice zatvorili, pa to ne ide. Ma, nitko da upita: Pa dobro, što ne pošaljete autobuse, vlakove avione po nesretne ljude, da ne pješače toliko, da ne prelaze na desetke država, da se ne stvara silan nered?!
Gledam neki dan scenu na jednoj od granica, onoj grčko-makedonskoj, kako policija udara po leđima izbjeglica.
Slušam, kako Europa dogovara pakt s Turskom a ova igra igru dostojnu velike prevare i gleda svoj interes.
Stvari se prelijevaju iz šupljeg u prazno. Tema se pokrene, diskutira pa umorni diskutanti odu doma do idućeg sastanka za tjedan dana. I sve tako.
E, dragi moji, da vaše dijete leži u blatu izbjegličkog kampa, da vi vašem djetetu nemate što dati jesti, da vi ostavljate sve što imate i bježite što dalje i dalje od nesretnog rata, da ste vi u njihovoj koži …onda bi vidjeti što ta vaša odluka ili odluke u stvari znače. Kao i ova posljednja o vraćanju svih izbjeglica iz Grčke u Tursku te preuzimanja drugih iz turskih izbjegličkih kampova. Prava igra ljudima, trgovina, što li?
Moja starija kćerka je članica grupacije Pro Asyl. Njihova zadaća je pomagati ljudima koji traže zaštitu u Njemačkoj, da to pravo i ostvare. Netom se kćerka vratila iz Italije u Njemačku. Tamo su demonstrirali protiv zatvaranja granica i vrata Europe za ljude u nevolji. Veli, u pokušaju da simbolički pređu granicu s Austrijom, policija je protiv internacionalne grupe ljudi koja se zalaže za otvaranje granica i primanje ljudi u nevolji, upotrijebila i pfeffer sprej. Bilo je i više povrijeđenih. I pita: pa javljaju li o tome mediji? Odgovaram: –Ni riječi! Evo, javljamo mi.
Pa kad se to nasilje događa internacionalnoj, organiziranoj grupi ljudi, što očekivati kako će proći i koja će se sila primjeniti, koje narušavanje prava ljudi će se dogoditi pri nevoljnom vraćanju izbjeglica s grčkih otoka u izbjegličke kampove u Turskoj, zemlji koja i sama ima problema s pravima manjina i slobodama ljudi, medija i javnog života.
Baš smo nemilosrdni. Mislimo samo sami na sebe. Nek je nama dobro. Za druge nas ni briga nije.
Pa kakva je to onda ta naša Godina milosrđa?!