IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Mjesto radnje – poznata Berlinale Palast. A vrijeme- jedna od večeri nedavnog filmskog festivala u Berlinu. Proslavio ovaj festival 60. rođendan. Berlinčani ga jako vole. Skoro isto kao i obilaske štandova na popularnom sajmu prehrane poznatom kao Zeleni tjedan. Tad nagrne prava masa radoznalaca i ljubitelja hrane i dobre kapljice u sajamske prostore.
Ovaj filmski „sajam“ koji nudi ekskluzivnu ponudu sladokuscima druge vrste, načini već i prije prvoga dana održavanja, duge redove. Pa evo i mene, ove kao i prethodnih godina , vrlo zainteresirane za filmove koji stižu iz Hrvatske. Znalo je biti ugodno i zanimljivo prigodom prikazivanja „Oprosti za kung fu“ ili „Armina“ prethodnih godina. Tako i ove godine, nekoliko hrvatskih, najviše kratkometražnih noviteta, priličan broj talentranih, mladih glumaca.No, u konkurenciji za jednu od festivalskih nagrada- nisu. U redovima Berlinale Palast na Potsdamer Platzu sjedim u iščekivanju prikazivanja filma „Na putu“ bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić, rađenoga u koprodukciji s Njemačkom, Austrijom i Hrvatskom.
Ekskluzivna dvorana koja ima prostor i sjedala na četiri etaže, potpuno ispunjena. A takvi su bili i svi drugi dani i sva prikazivanja ovog i drugih filmova. U prvom redu, redateljica, suradnici, glavni glumci, malo dalje i diplomatski predstavnici država, brojna publika kojoj ne treba prijevod i ona što iščitava titl koji je za Nijemce vrlo neobičan jer su im strani filmovi većinom sinhronizirani pa nemaju potrebu i naviku čitati prijevode pri dnu filmske trake. U redovima jedne od gornjih etaža, među novinarskim i inim svijetom, i ja čekam početak „putovanja“ kroz film „Na putu“. Pa , pravo rečeno, pomalo je sličan putovanju, taj moj trenutni osjećaj. Nešto takvo mi se dogodilo i svojevremeno kod filmova „Armin „i „Ničija zemlja“. Osjećam se tijekom prikazivanja kao da sam ne u kino dvorani već u stolcu kakva aviona koji upravo hvata brzinu i visinu. Pa pritisak raste, raste…
Svemu je kriva tema. Doživljaj. I rat koji ne završi kad drugi kažu da je gotovo. Već, traje, traje… I priča filma „Na putu“ od takvih je koje blisko dodiruju doživljeno. Prvo, radnja filma događa se u Sarajevu što je meni vrlo blisko kako je to grad gdje sam svojevremeno provodila svoje studentske dane. Drugo, radnja filma ne odnosi se tematski uopće na Hrvate što je isto vrlo tipično jer ih u Bosni skoro više i nema. I treće, film tematizira religiozni ekstremizam koji je u Bosni vrlo osjetljiva ali i vrlo značajna točka. I dotiče se sviju nas.
Konkretnije, priča filma govori o dvoje mladih ljudi, Amaru i Luni koji proživljavaju osobne probleme i razilaženja suočeni s dodirima i prepuštanjima konzervativnoj islamskoj zajednici. Pratim istovremeno govor i prijevode na njemački jezik. Neke stvari je nemoguće prevesti tako da se u potpunosti prenese kompleksnost osjećaja koji opisuju. Tako je valjda s prijevodima svih jezika. Pogotovo prijevodima ovoga filma ili bosanske stvarnosti, koji obiluju turcizmima, daleko više negoli prije. I konzervativnom religioznošću daleko više negoli to ja pamtim. Neke je stvari teško prepoznati. Sasvim su drukčije nekada funkcionirale u toj našoj zemlji. Sve se nekako izmijenilo. Ne samo na filmskom platnu.
Skuplja mi se tegoba u srcu za trajanja filma. Sjećanja me sustižu. Osjećam i zapažam oko mene one koji se smiju duhovitim stvarima i prije prijevoda. Možda im je isto kao meni, razmišljam. Glavni glumci izvrsni. Redom Hrvati, Zrinka Cvitešić, Leon Lučev pa u ulozi starice, Marija Kohn. Negdje u sredini filma, u njenoj kući slavi se vjerski blagdan. Amar, mladi suprug Lune/naše Zrinke Cvitešić/ prigovara takvoj proslavi koja uključuje jelo, piće, prijatelje, glazbu, pjesmu, veselje. Kaže, to nije prema pravilima pravoga islama. Domaćica proslave, starica, nana, po našem, baka glavne glumice, odnosno Marija Kohn u toj ulozi, usprotivila se riječima/parafraziram/ -Ovo je moja kuća, moja Bosna… Kome se ne sviđa, neka ide van! Prije nego li je prijevod i stigao na platno, mnogi su zapljeskali. Oči mi pune suza. Mrak je u dvorani pa je to moguće. I nije još zabranjeno plakati u kinu. Tek, u životu i nije baš poželjno.
Po završetku filma, redateljica i glavni glumci na sceni. Odlični Leon Lučev. Izvrsna, Zrinka Cvitešić. Dostojanstvena u odori filmske dive, Marija Kohn. Izuzetan pljesak. Komentari nakon filma razni. Od onih kako je tema osjetljiva pa ju ne treba dirati, „nije pravo vrijeme, rano je“, do onih kako film i nema dovoljnu kritičku oštricu. Čini mi se, pravo je/ili, krajnje je/ vrijeme za ovakve teme. Bosanskohercegovača stvarnost to potvrđuje. Istina, film je ostao bez nagrade, ali je izazvao pozornost svojom tematikom.
Sve je u Bosni i Hercegovini još „na putu“. Krišom brišem suze prije nego li je svjetlost obasjala prelijepu dvoranu. Zašto sam plakala? Rat je odavno okončan. Berlinale završilo. Ima i od toga poprilično dana. A ja još plješćem našoj Mariji Kohn. “Ovo je moja kuća… moja Bosna…”
Trebalo je to ekstremistima i fanaticima svih vrsta, odavno reći!