(sonetni vijenac)
Roko Dobra
MAGISTRALE
sad ti srce ptica otkucava vrijeme
sad te ljubav naša neprestano budi
a sunce prosiplje svoje jedro sjeme
na tlo ti hrvatsko i na tvoje grudi
i sad evo rasteš do bijelih zvonika
sav obasjan sjajem i srebra i zlata
dišuć dušom gordom svog ponosnog lika
jer bedemi tvoji ne znaju za vrata
te si stoga prepun nezgažena cvijeća
i ne želiš čuti bat koraka troma
dok se ova mladost tvoga praha sjeća
ne plašeć se više ni munje ni groma
da će drski silnik posegnut za tobom
svoj gospodar bit ćeš a nikada robom
NA KRAJU: Ulomak iz ogleda Mladena Dorkina: o zbirci 101 soneta „Zatočeniku mora“: „Roko Dobra – umjetnik iskonske snage i izvorne pjesničke riječi“
Poezija Roka Dobre poezija je jakih emocija, plodna mislima i barokno raskošna slikama. U Dobrinoj Zadarskoj ogrlici opjevano je prometejstvo Grada, koji je u viziji pjesnika ljubljeno, živo biće; pjesnik je uzvisio njegovu samosvijest, gordost, snagu, nesavitljivost, smjelost i nepokolebljivost; dostojanstvo u patnji koje postaje etikom pjesmotvora; istodobno idejna i estetska kategorija, iz koje široko zrači pravednost, miroljubivost, slobodarstvo milenijskog Grada nad silama ropstva i zla; kompozicijski koncipirana na kontrastu nepomirljivih sila: života i smrti, svjetla i tame, dobra i zla, Zadarska je ogrlica moćno osvijetljena ljepotama života; snaga ljudskog duha i magija stvaralaštva caruje nad utvarama i avetima mraka pa primjereno toj spoznaji u prostorima pjesnikova sonetnog vijenca prepleće se poezija njegova srca s bremenitom poviješću voljenog mu Zadra; njegovim tragedijama kao i kulturnim i književnim dosezima, a sve je to organski isprepleteno, doživljeno i proživljeno, živo, kod Roka Dobre stopljeno u moćnu i jedinstvenu ekspresiju ritma i smisla; u čudesnu, izvornu viziju koja svojim povijesno i estetski prepoznatljivim znacima i simbolima razbuđuje u čitatelju rojeve asocijacija, sjećanja i prisjećanja; generira slike i uspomene, budi svijest o velikim razdobljima zadarske prošlosti, hrvatskog znaka i imena.
Tako će se u tkivu Dobrine Ogrlice naći i vapaj Čikina križića, i „Vekenegin plamsaj molitve u tami“; i spomen na Kolomana i starca Benedikta, i „na Krševana svetog u čudesnoj priči“, i škrinju Šimunovu, što kao „sunce blista“, simbol neprocjenjivog blaga, što se zove Zlato i srebro Zadra, koje će ljepotom svoga izvornog sjaja zablistati i u esejistički nadahnutoj riječi velikog Krleže, a tu je i neizostavni Zoranić slavni, „blistava umijeća“ i Baraković, pjesnik Vile Slovinke, simboli hrvatstva u gradu kojega su tuđinci svojatali za sebe i rado za njim posezali. Zadarska ogrlica plod je čiste stvaralačke snage jednog talenta koji se nosi milenijskim gradom na javi i u snu, ali tu je i ukus, i znanje, i stvaralačka svježina, majstorstvo u gradnji soneta, i široka kultura pjesnika koji dobro poznaje predmet o kojem pjeva.
Razlistavaju se pred nama motivi, preobražavaju u slike, u simbole, raznovrsnog smisla i izvora; oglašavaju se pokoljenja i vjekovi, prohujale vojne, i zlotvori „s prijetnjom edikta“, ali ono što je posebno lijepo u sonetima njegova vijenca, jest snaga lirskog, magija poezije obavijena koprenom starine, što se rađa iz velike ljubavi, iz čista srca; ljepota u mistici Te Deuma i svečanosti večernjih zvona, molitvi Ave Maria…
Mladen Dorkin