ODLAZAK

tekst i foto: Nataša Pecić-Janković

Biti zadovoljan s onim što imaš… to je nama koji živimo u Hrvatskoj glavna uzrečica.

Ne mogu biti zadovoljna jer nemam ništa …pola duše, pola srca. Zavide samo zbog vanjskog izgleda a unutra tonem, gušim se…

Ipak, kada izađem na sunce stavim i taj osmijeh na lice jer ljudi su zlobni, kažu:  “Vidi, kako može biti sretna?” A ne znaju što se događa u moja četiri hladna zida …koliko suza, koliko patnje, nemira, neprospavanih noći…

Moji su koferi opet spremni.

Preteško je kada čovjek mora odlaziti iz mjesta u mjesto tražeći posao samo da bi preživio.

Teško upoznajem ljude, čak štoviše, bježim od ljudi…jedino se sigurno osjećam u svojoj samoći. Bojim se upoznavanja jer znam da neću dugo biti na jednom mjestu …samo par pravih prijatelja.

Sjedim na terasi stana posljednji puta. Pogledom pokušavam zapamtiti što više detalja …susjedne zgrade, balkone … kajsiju, tek procvjetale tulipane, pa čak i susjedove mačke… taj spokoj, taj mir u kojemu sam provodila dan za danom. Šest mjeseci točno.

Stan je u centru grada tako da sam se znala Mesićevom, pa Horvatovom spustiti do Samostana koji je tik uz Savu, meni moćnu i vrlo dragu rijeku. Sjedila bi i gledala u nju satima, odmarala duh i tijelo. Prošetala po šetnici, laganim korakom, ponekada sklopila oči i zastala da zapamtim zvukove rijeke. Popela se uza sube pred kraj “keja” pa na Korzo, popularno šetalište …kuće Brlićevih, pa do fontane popularno nazvane “Maslačak” te bi se Širokom ulicom spustila natrag u stan.

Zatvaram vrata posljednji puta, ostavljam  uspomene na posebne ljude koji su mi dolazili i kojih više nema. Žao mi je ali tako je moralo biti. Možda jednoga dana osjete da ih trebam i saznaju da su to bili dani moje najveće oskudice, ali i sreće.

Zatvaram kapiju, podižem pogled na ploču na kojoj piše da su se u toj kući rodili braća Pilar. Preko ceste, naša od milja zvana “mala crkva”… pogledam u toranj i tiho prozborim: “Oh, kako će mi nedostajati ti udarci u zvono”. Još jedan pogled u veliku drvenu kapiju s mjedenom ručkom ..i zbogom!

Odlazim, možda na bolje, a možda na lošije mjesto, to sada ne znam. Ostaju sjećanja, koja mi bude nadu. Postoje osobe kojih ću se sjećati po njihovoj dobroti i pokušajima da mi pomognu. Nisu ni svjesni da su mi puno pomogli samo svojim postojanjem i prisutnosti u mojoj samoći…Hvala im od srca!

Dalje moram sama jer tu vrstu bola čovjek mora najprije riješiti sam sa sobom. Zbogom…