CINIZAM TIŠINE

piše: Ivan Cingel
Nije tajna da je Hrvatska pod opsadom. Unatrag par mjeseci svjedočimo jednoj sustavno agresivnoj protudemokratskoj agendi, u smjeru dokinuća kulturnog pluralizma te – riječima samog ministra Hasanbegovića – uspostave ”novog nacionalnog obrasca”, za ”integrirati cijelu naciju” uz ”prekid ideoloških sukoba”.

Unifikacija, dabome, po preskriptu koji si je on arbitrarno zamislio. Kako ministar intelektualno potječe iz nolteanske klase povijesnog revizionizma, ne čudi da je agenda praćena ofenzivom stanovite ideološke provenijencije, s kakvom se nije dopušteno pojaviti u svijetu. Pri čemu recentne sramotne eskapade Jakova Sedlara čak ne predstavljaju najgori eksces.

Valja razumjeti puni smisao onoga što se dogodilo krajem januara u Zagrebu. Kada Ivan Tepeš u svojstvu potpredsjednika Sabora, iz redova vladajuće koalicije, uzima istaknuto učešće na maršu pred Agenciju za elektroničke medije koji se ori od ”Za dom spremni” i desnica u zraku do mjere u kojoj policija odustaje od hapšenja ikoga jer je prijestupnika naprosto prevelik broj (definicija fašizma u najužem smislu!), Tepeš tada biva istureni predvodnik onoga što je Boris Dežulović dobro prepoznao kao ostvarenje spoja dva uvjeta – iz seminalnog Močnikovog eseja – o preobražaju fašizma u strukturnu pojavu nekog društva.

Nisu, naime, potpredsjednik Sabora i uličari skupa urlali ZDS na nekakvom stadionu (to sâmo bi bila prva komponenta: ”uspon krajnje desnice”), niti su uličari sami na svoju ruku urlali ZDS pred državnim tijelom za medijsku regulaciju (to bi bila druga komponenta: ”fašizacija vladajuće kulture”), nego su potpredsjednik sabora i ulična desnica skupa nasrnuli na nezavisno državno tijelo, s nakanom da silom i zastrašivanjem iskamče društvenu legitimizaciju skarednog (spojenost obje komponente u strukturni fašizam).

A policija gleda – i ne može joj se. ”Zbog iznimno velikog broja prosvjednika (…) nije utvrđena osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela ili prekršaja.”

Zadnjih dana počelo se kristalizirati logično pitanje: a što je sa SDP-om u svemu ovome, kao najjačom strankom opozicije? Gdje su se sakrili? Zašto ne riču, lavovi?

Ne riču… jer im paše ovako, pa ne bi kvarili.

Pretvaranje zemlje u Malu Sjevernu Koreju ne staje na obolu Malog Hasana – nije on jedini. Ali je svakako epitom. Sjetio bih na jednu nepravedno zaboravljenu izjavu tim povodom, neimenovanog ”SDP-ovog dužnosnika”, iz drugog mjeseca – na pitanje o eventualnom slanju u saborsku proceduru zahtjeva za izglasavanje (ne)povjerenja Hasi.

‘‘Sad nećemo ići s tim zahtjevom u Sabor.”
A da? Nećete?

Ali poslušajmo dalje: ‘‘Naravno, jako je loše za Hrvatsku da je čovjek poput Hasanbegovića član Vlade, ali mi ga ne možemo smijeniti jer nemamo većinu u parlamentu.”

Ako potežete pitanje nemoći (a ne nehtijenja) – to znači da kad biste mogli, onda i biste? Ali evo ne! Da je pozivanje na nemoć i vezanost ruku samo alibi, pokazuju odmah ostale rečenice.

”Kao prvo, nama odgovara da Hasanbegović i dalje bude ministar kulture.”
Opa! Odgovara vam? Ma nemojte?

Kaže: ”Što se čisto političkih odnosa tiče, logično je da smo zainteresirani da Hasanbegović što dulje ostane ministar. On je sa svojom poputbinom strašan teret sadašnjoj Vladi i stoga čisti zicer za opoziciju. U svakom ćemo trenutku moći upozoravati tko je Hasanbegović i što za Hrvatsku znači činjenica da je on ministar”.

Sadržajnu skandaloznost izjave – koja metonimijski objašnjava SDP-ovo postavljanje ne samo spram teme Hasanbegović nego ukupnosti akutne društvene upale – ne treba posebno objašnjavati: deklarira konveniranje nečemu što priznaje kao jako loše za Hrvatsku, jer istovremeno dobro za SDP-ovo pozicioniranje.

Nije to ni nešto što bi nas trebalo jako iznenađivati, jer naučeni smo već dosad da nam nije biti naivnima. Ali nešto drugo ima po čemu se izjava izdvaja: ta njena besramna blatantnost! U otvorenom priznavanju cinizma. Kako je to moglo proći u javnosti tek tako, ispod radara, da se nije digla kuka i motika?

Važna je razlika u tome da se nešto ne smije izgovoriti naglas čak i onda kad svi znamo da je ispotiha na djelu. To nije pitanje guranja glave u pijesak, zadržavanja iluzije (jer tko priseban još ima tu iluziju?), nego odbijanja ovjere devijacije kao prihvatljive. Tamo gdje se ovakvo što može nekažnjeno naglas reći – tamo je to i društveno legitimirano.

Nemamo li osjećaj da se SDP i ponaša kao da je pasivno kupljenje političkog kapitala za sebe nauštrb interesa zemlje nešto politički najlegitimnije i najnormalnije – što mogu bez kompleksa ni ne skrivati?

Druga strana ravnovjesja: zašto se Karamarko tako čvrsto primio Hasanbegovića i zašto tako ustrajno pribjegava drugim radikalizacijama?

Jer nema izbora: politička sudbina vezana mu je uz poziciju predsjednika HDZ-a, a jedini kapital koji može unutar HDZ-a (potencirano skorim unutarstranačkim izborima) ponuditi nasuprot frakciji s financijskim kapitalom, su potpaljene ideološke polarizacije i bauk crvenih vještica.

Politički kapital SDP-a je u onima koji će glasati za proverbijalno ”manje zlo” i tim je veći što je to zlo goropadnije i divljačkije, tj. što je bal vampira radikalniji, što je veće pričepljenje zemlje navalom klemmova, bujanaca, tepeša i hasanbegovića. Izrazita obrambena reakcija civilnog društva, odnosno preostalog pristojnog svijeta koji se digao na stražnje noge, uz posljedično papirnato jačanje SDP-a, idealna je Karamarku za baciti kao prijetnju pred svoje članstvo (formula jedan-član-jedan-glas!), po definiciji sastavljeno od samih teoretičara crvene zavjere. Računa pritom da hasanbegovići trebaju ne samo njemu, za pobuditi reakciju, nego i samom SDP-u, koji neće imati što protiv rasta vlastitih akcija – i da će baš zato, u vidu spojenih posuda, i sam taj rast biti neopasan za njega, pasivan, jalov – uistinu papirnat. Čime su svi sretni.

Osim onog preostalog pristojnog svijeta, spomenutog, nagaženog. Dok kritičnoj masi ne dozlogrdi biti nagaženom.

Šteta da joj je tolerancija na bol tako visoka, samo da ne mora u konflikt s nasilnikom koji joj bahato stoji na nozi.